Blaženka Martinović, docentica na Odsjeku za kroatistiku pulskog Sveučilišta:
Govoreni jezik ne trpi krutu standardizaciju


Blaženka Martinović

O jeziku i identitetu može se prozboriti s nekoliko motrišta, no prije svega nužno je pojasniti što nam pojam jezika znači. Jezik je kompleksan i o njemu možemo govoriti kao o sustavu i kao o standardu; pa onda iz toga izlazi i kao entitetu i kao identitetu (što izvrsno pojašnjava prof. dr. sc. J. Silić u svojim radovima). Hrvatski jezik kao sustav u sebi nosi štokavštinu (i u tomu nije jedinstven), no kao standard uključuje i druge idiome i nadgradnju. Standard se naime vezuje i uz povijest, i uz kulturu, i uz književnost.
Standard nadalje nije samo »kako se obično govori«, što se katkad čuje u javnosti, on obuhvaća i ono »kako se može« i ono »kako se mora« govoriti. Standardni je jezik polifunkcionalan, svestrano je upotrebljiv; njime pišemo književna djela, objavljujemo znanstvene radove i novinske članke, ispisujemo obrasce, ali i svakodnevno komuniciramo. Iz toga izlazi i da ne govorimo standardnim jezikom kao cjelinom već nekim od njegovih stilova, onako kako nam (komunikacijska) situacija nalaže. Odnos prema propisu (kodeksu), primjerice, nije jednak u razgovornome stilu ili administrativnome, govornici se osjećaju »slobodnije« u razgovornome stilu, što standard i »dopušta«.
S druge strane, norme postoje i u razgovornome stilu, ali i u svim drugim idiomima (i u organskim i u neorganskim), ali su implicitne, spontane. Standardni jezik nije isključivo preskriptivan, u sebi uključuje i propise i opise (onoga kako se govori). Pravopis primjerice ne može biti deskriptivan, rezultat je svjesnoga napora, no rječnik može. Autonomnost standarda (potpunu neovisnost od organskih idioma) nije moguće ostvariti, a toga su svjesni i jezikoslovci; naime, u suvremenim se normativnim priručnicima sve više nailazi na dvostrukosti, s težnjom da se dublete stilski označe, da se preporuči što je kojemu stilu »primjerenije«.
Standardni jezik treba učiti, nikomu nije materinski, on je nadregionalan i omogućava komunikaciju na širemu području. Budući da standard ipak počiva na određenim idiomima, ali ga s druge strane treba i učiti, ostaje dvojbenim kakav odnos treba biti opisa i propisa u standardu. Što je više propisa u jeziku, govornici osjećaju da je i manje »prostora slobode«, a time mu pružaju i više otpora. S druge strane nije moguće propisati »ono kako se obično govori« jer takve realizacije nisu ujednačene i homogene (dovoljno je primjerice osluhnuti govor Zagreba, Osijeka, Splita i Rijeke) pa pristupiti smjeni kodifikacije slijedeći samo načelo proširenosti nije utemeljeno.
Valja naglasiti da je važeći kodeks uvijek u jednome dijelu u neskladu s jezičnom uporabom, govoreni jezik ne trpi krutu standardizaciju, no smjena kodeksa nastupa kada nastupi komunikacijski konflikt, i to je zajedničko svim standardnim jezicima. Govornici bi, vjerujem, manje propise doživljavali kao »torturu« da se više govori upravo o stilskoj raslojenosti jezika i da se kulturi govorenja i pisanja ozbiljnije pristupi na svim obrazovnim razinama.


----------------------------

lp, boro

http://www.novilist.hr/

http://budan.blog.hr/