Don Ivan ili don Kihot

Paradoks javnog djelovanja ogleda se u činjenici da svaka politika koja se pokaže uistinu uspješnom automatski radi na svojoj minimalizaciji

Dan nakon izbora oglasila se moja prijateljica i, umjesto bilo kakvog komentara, poslala ilustraciju koja zaziva stanje privida. Ne znam je li posrijedi bio Escher, slavni Nizozemac koji se pročuo matematički inspiriranim bakropisima i čijim je radovima Grafički zavod Hrvatske u osamdesetim godinama prošlog stoljeća ilustrirao jednu bibilioteku s naslovima Le Goffa, Eliadea i drugih. Kad čovjek želi poduprijeti vlastitu sumnju, priklanja se Escheru; jer vještina kojom je dovodio u zabunu, obrćući red stvari i stvarajući dojam da je lijevo zapravo desno, dok ono gore nije gore nego dolje, učinila ga je jednim od najutjecajnjih umjetnika našeg vremena.
    Otprve je bilo jasno što mi poručuje prijateljica, koju politika ne zanima i koja u njenim protagonistima nikada nije vidjela ništa drugo od demagoga. Istini za volju, politika je zanimala njenog oca koji se proslavio u nekim drugim disciplinama, ostavši u političkom miljeu svojevrsni autsajder i potajni favorit jedne alternativne Hrvatske, umrijevši duboko razočaran onim što se zbivalo u njegovoj domovini.
    Ilustracija koju mi je poslala njegova kći imala je dvojaku funkciju: s jedne strane, značila je diskretno distanciranje od oca, ali je isto tako implicirala poruku onima koji su ga poštovali i podržavali. A podržavala ga je i ona sama, iako je u mogućnost političkog djelovanja (koje nije više od magle) oduvijek sumnjala. Ne mislim da moja prijateljica nije u pravu. Još bih manje mogao osporiti Simone Weil, koja je davno zaključila da je inteligencija ugrožena čim izražavanju stavova prethodi prvo lice množine. Svjedočiti na taj način znači svjedočiti u ime stranke, a to je uvijek partikularno. Tamo gdje djeluju političke stranke, demokracija je privid, objašnjava Simone Weil, kao što je privid svijet koji otkrivamo na Escherovim bakropisima i drvorezima. Ili da podsjetim na još jednu tvrdnju fizički krhke i duhovno moćne mademoiselle Weil koja je, razmišljajući o strankama, zapisala da u Francuskoj ima mnogo slobode mišljenja, ali nema mišljenja. Ne bih to spominjao, kad se njene riječi ne bi tako fatalno ticale i nas samih.
  
Herc

Stajališta zagrebačke prijateljice i francuske voditeljice spominjem zbog toga što su u radikalnoj suprotnosti sa svime što je u Hrvatskoj važno. A važna je samo politika. Ako nova vlast učini pomak od postojećeg stanja, ako se pokaže efikasnijom i odgovornijom od one koja joj još uvijek prethodi, učinit će mnogo. Paradoks javnog djelovanja ogleda se u činjenici da svaka politika koja se pokaže uistinu uspješnom automatski radi na svojoj minimalizaciji. Tragedija Kosoričine stranke prepoznaje se u ludilu svjesno podržavanog obrata; što su više dokazivali vlastite nekompetencije, to su više radili na paradnosti i pompoznosti.
    Prošlog ljeta puležanski građani bili su ogorčeni, kad je usred bijela dana u središtu grada blokiran promet zbog dolaska službenih vozila premijerke i njene pratnje na Carinski gat, odakle su vojnim brodom »Krasnica« otplovili u obilazak lokacija koje će biti pretvorene u luksuzni resort. Na toj demonstraciji vlastite važnosti, gospođi premijerki i njenim adlatusima pozavidio bi i maršal Tito.
    U nedjelju su građani pokazali da im je takvog fingiranja države na vrh glave i da ne žele političare koji ih pretvaraju u taoce, umjesto da im kao državni službenici odgovorno služe. Teško je vjerovati da će sutra poteći med i mlijeko i da će BDP porasti zajedno s rastom cijena u božićnom i novogodišnjem interregnumu. Na ljestvici ekonomskih sloboda Hrvatska je prošle godine zauzimala fantastično 116. mjesto, što neodoljivo podsjeća na status »Dinama« u svjetskoj nogometnoj eliti. Ne vjerujem da će Kukuriku koalicija čim dođe na vlast učini čuda. U takvoj vrsti djelovanja čuda nisu izvjesna, a još su manje izvjesna u zemlji koju su nemilosrdno devastirali samozvani domoljubi s obvezatnom desnicom na hercu. Opozicija je došla na vlast u najtežem trenutku i bit će velik pomak ako shvate da im građani nisu dali povjerenja zato da bi zaustavljali promet u centru Pule, nego zato da prihvate odgovornost za svoje funkcije.
  
San

Pita me moj kvartovski kompanjon jesam li zadovoljan rezultatima izbora. Koje pitanje! Godinama ako ne i desetljećima osjećali smo se kao zarobljenici u izbi u kojoj nepodnošljivo smrdi; sada su barem raskriljeni prozori, a hoće li novi vjetrovi donijeti novu politiku, pokazat će vrijeme. Dobitnici i gubitnici aktualnih izbora sugeriraju sliku Hrvatske koja se budi iz nacionalističkog i bonapartističkog sna. A za one koji možda ne znaju, bonapartizam je sinonim za vlast koja je naizgled preuzeta zakonskim putem, iako djeluje protiv volje i protiv interesa narodne većine.
    Buđenje iz sna nije ugodno, a radikalan poraz desnice i neočekivan uspjeh don Ivana Grubišića težak su udarac za svjetovnu i crkvenu vlast. Ili za gospođu Kosor i za Kaptol. Ni državni službenici s Gornjega grada, a ni njihovi sekundanti iz crkvenih krugova nisu bili na razini svoje misije u koju su se tako teatralno kleli. Zato je znakovit uspjeh umirovljenog splitskog rebela, tim više što je on prvi koji je s nezavisnom listom uspio ući u Sabor.
    Jedan kolumnist, štoviše, pripadnik iste Katoličke crkve, proglasio je Grubišića teološkim žigolom, a u daljnjoj provali dikvalifikacija, novi član Sabora predstavljen je kao kičasti populist, rokoko moralist i don Grubi. Ne znam je li teološki žigolo čovjek kojeg njegova crkva sustavno ignorira i koji je bio izložen svim mogućim difamacijama, čak i kad je zbog tromboze završio u bolnici. Nisam siguran da je kičasti populist pisac čije su knjige izbacivane iz crkvenih knjižara, a još sam manje uvjeren da je rokoko moralist župnik i sociolog čiji su kolegiji ukinuti (da ne bi ispalo kako su mu zabranjena predavanja). Napokon, teško je vjerovati da je don Grubi onaj koji je najavio da će se odreći saborske plaće i koji uporno ponavlja da je etički postulat osnova pretpostavka javnog djelovanja. Mržnja je u Hrvatskoj rezultirala šutnjom o mržnji, a don Ivan nikada nije svjedočio iz takve pozicije, iako su mu partizani ubili oca i brata. Don Ivan ili don Kihot? Vidjet ćemo uskoro.

-----------------

lp, boro

http://www.novilist.hr/

http://budan.blog.hr/