«Lak život nas ničemu ne uči», netko je jednom rekao...
A lako, lijepo i prelijepo bilo je doba djetinjstva... Mislim da sam sve osnovne lekcije ljubavi, poštenja, ispravnosti, čestitosti, duhovnosti, slobode, naučila baš tada... I da je preslika bračne i roditeljske ljubavi zauvijek ostavila trag u mojoj Duši – da je zaslužna za sve divne odnose u mome životu, jer sam po njima znala kako što graditi...
Đačko doba je bilo veselo, razigrano, puno pjesme i smijeha, a ja provodila život na laticama lotosa u ružičastoj haljinici, nesvjesna da iza te ljepote postoji drukčiji svijet...
No, ništa ne traje vječno, a ta sreća i ljepota morala se kasnije otplatiti, imala sam puno kredita na leđima, a tako malo godina...
Kao da je netko odozgo rekao: «Vidi, dobila si najbolje što si mogla, vrijeme bezbrižnosti i uživanja je prošlo, a sad je vrijeme da vratiš tu ljubav i pokažeš koliko si spremna na učenje kroz odricanje...»
U dvadesetima su krenuli lomovi, rastanci, saobraćajke, karcinomi, smrti... Kao da su me napuštali svi koje volim, jer trebalo je naučiti lekciju odvajanja i napuštanja...
Ne kažu Kinezi (ili Židovi) uzalud: «Dabogda imao, pa nemao!»...
Lomilo me na sve moguće načine, a u isto vrijeme, Duša je rasla u vječnosti...
Nije bilo lako! Ali puno sam puta osjetila ruku Anđela kako me miluje po kosi, kako me podiže kad sam ležala na podu i mislila da neću dalje, da ne mogu, da je preteško...
I uvijek su mi poslali nekoga – vjernog, šutljivog prijatelja koji je bio kraj mene, čuvao me, hrabrio i čekao da bol prestane, pa da me ohrabri da krenem dalje svojim putem...
Puno je dragih ljudi bilo uz mene, ne mogu ih sve nabrojati – to su moji Anđeli!
Oni su moji duhovni učitelji ljubavi, prijateljstva, davanja i pomoći. Nikad me nisu ostavili samu...
Život mi je odredila ljubav i smrt – postoji li išta stvarno osim te dvije sile – eros i thanatos?
Jedino je Bog iznad svega...
Trebalo je puno iscjeljenja i ljubavi da otvorim srce Božanskoj mudrosti i priznam smisao Njegovih postupaka, zaboravim i oprostim zbog onih koje mi je uzeo...
A svi oni su Njegovi, tek manjim dijelom «moji», samo po ljubavi koju sam osjećala prema njima – ali ta se ljubav ne umanjuje na drugoj razini postojanja, tek mijenja osjećaj pripadnosti u drugoj dimenziji... Ali zapravo – sve je još uvijek tu!
Kada prebrišeš granicu smrti i prihvatiš je kao prijatelja i učitelja, ljubav, kao tanak premaz preko sve boli ukloni tužna sjećanja i ostane ona sama...
Život, ljubav i smrt – koračaju zajedno mojim stopama, a Duša spoznaje svaku lekciju koju odrađuje na putu, svaku stepenicu kojom se uspinjem....
I znam da idem gore, u Nebo... Ne znam koliko stepenica, koliko lekcija, koliko ljubavi, koliko boli – prihvatila sam da On zna...
Moje je da putujem radosno, učinim sve što mogu na tome putu ka Svjetlosti, s ljubavlju i zahvalosti za sve što sam naučila, kao i za sve ljude (sve dragulje) koje sam bar kratko držala na dlanu...
Život je radost, prilika, maja, pustolovina, akcija, beskrajno putovanje Duše i ne znam što sve ne...
Na kraju, posudit ću posvetu moje najdraže književnice V. Krmpotić iz knjige «Brdo iznad oblaka»:
«Gospodaru postojanja
na svijetu ništa nije moje
osim tebe...»
Tvoja Željka