Iako sam u pedesetim godinama, čini mi se da se u meni svakim danom sve snažnije iskazuje zaigrano dijete koje povremeno obuzda misao o odrastanju i samoodgovornosti.

Teško mi je objasniti osjećaj da sam cijeli život živjela ono što nisam, za što sam okrivljavala svoje roditelje, okolinu i sredinu u kojoj sam živjela. Sebi sam zapovjedila da je jedina istina o uvjetima u kojima sam odrastala ona koja mene stavlja u ulogu žrtve i osobe spremne pokoravati se zapovijedima i željama roditelja, okoline, partnera i društvenih obveza. Dakle, protiv njih se nisam smjela pobuniti iako sam mnogo puta u sebi izražavala nezadovoljstvo i smišljala scenarij po kojem ću se u sekundi osloboditi tuđeg tutorstva. Imala sam snažan osjećaj da živim njihov  umjesto svoj život. Takav osjećaj nakon nekoliko bračnih godina sam prenijela na moga supruga podređujući svoj život njegovom. Danas se pitam: Je li moguće, da energija kolektivne svijesti može stvoriti iluziju pojedincu uvjerivši ga u njegovu nesposobnost te da kao nesposoban proživi cijeli životni vijek? Odgovor je potvrdan. Kada sam i sama postala svjesna te činjenice donijela sam odluku: Dosta je bilo, radit ću na samorazvoju s ciljem da spoznam sebe, svoje unutarnje biće za koje sam vjerovala da postoji i da povremeno s njim komuniciram. Želim osjetiti kakva energija struji kroz mene kada sebi upućujem istinsku ljubav koja je podloga za samorazvoj i samopoštovanje. Prvi koraci koje sam u tom smjeru napravila bili su u znaku sagledavanja vlastitih postupaka. Pogrešaka je bilo napretek. Ni sama nisam znala što valja učiniti i kako se osloboditi pritisaka koji su mi stvarali moji loši postupci životnih odabira. Duboko u sebi sam osjećala nezadovoljstvo životom kojim sam živjela. Osjećala sam se nesretnom i izdanom na mnogim životnim poljima. Nedostatak ljubavi bio mi je osnovni problem. Niti sam koga voljela, niti sam osjećala da mene ko voli. Prazna iznutra, izvana zatrpana usvojenim lažnim uvjerenjima o ostvarenju sreće i zadovoljstva. Došla sam do kraja razumijevanja svoje situacije shvativši da je nikad istinski nisam niti razumjela. Živjela sam po tuđim navođenjima nesposobna da se izborim za svoju osobnost, ma kakva ona bila. Šta mi preostaje nijemo se pitam. Imam li snage da se suprostavim tuđim očekivanjima i vidim šta mogu očekivati od sebe same? Smijem li to učiniti? Iskoračiti iz ustaljene  forme nesvjesnih životnih navika. Kako? Hoće li se svijet srušiti na moj odgovor; neću više slušati ničija očekivanja. Hoću li biti kažnjena na pojam riječi; neću ispunjavati svačije zapovijesti.

Što god se dogodilo, ne preostaje mi ništa drugo, nego da se zauzmem za svoje stavove i uvjerenja i da steknem životne i radne navike koje mi više odgovaraju nego ove do sada. Kad sam imala hrabrosti da ih sagledam, imat ću hrabrosti i da ih sprovedem u djela. Osvijetlila sam ih i imenovala pravim imenom. Ovi stavovi, uvjerenja i navike nisu moji. Otpuštam ih i ostavljam onima koji su ih nametnuli mom nesjesnom biću. Svjesno odabirem usvojiti novo znanje o sebi i svojim životnim odabirima. Konstatiram da su to pogreške neznanja. U mom umu nastaje konfuzno stanje u kojem je odjednom novih tisuću pitanja i bezbroj odgovora i novih mogućnosti. 

 Promišljam: nema smisla da više okrivljujem sebe ili nekog drugog. Osobno sam teškom mukom došla do svjesnosti svojih postupaka prema sebi i svijetu koji me okružuje. Zamišljeno gledam u svijet novim načinom pogleda. Osjećam se odraslom i doraslom da budem dobra majka sebi i cijelom svijetu. Vidim da mnogi žive život kakvim sam i sama živjela. Malobrojni koji sebe smatraju moćnicima najjadniji su od najjadnijeg zemaljskog stvora. Rade, kao da oni znaju što rade, a pojma nemaju da kopaju grobi sebi i drugima prije nego li misle da će umrijeti. U svom timu imaju sve društvene institucije podjarmljene i ustrojene prema njihovom ukletom naumu. Jadni li su i jadna li im majka koja ih je rodila. Tko su to oni? Roditelji, učitelji, partneri, okolina, društvo, mediji navođeni bezkrupuloznom manipulacijom ljudskom sviješću. Tko to samnom upravlja? Koga je od njih uopće briga za mene? Nikoga – odgovaram lakonski. Ne znaju šta rade. Baš je njih briga za moje probleme. Izvjesno je da ostaju njihove puste želje koje iluzionistički stoje kao podsjetnik mog beznađa utopljenog u bezdanu neznanja koje stvara bolan pritisak na mojoj i njihovoj Duši. Ah, saznanje. Koje li dileme u mom životu...Nije li mi bilo lakše ništa od ovoga ne znati?

Kako da usvojim znanje koje nas sve može osloboditi. I ko bi uopće i poslušao od njih znanje kad bi ga kojim slučajem i pronašla u ovom pustom moru smrti i života? Svi su oni pametniji i školovaniji od mene.

Od nekud u mojoj svijesti pojaviše se bajke o zlatnom runu, svetom gralu, trnoružici, pepeljugi, crvenkapici, Alisi u zemlji čudesa....