Bila jednom jedna djevojčica.U vremenu kad još nije bilo Djeda Božićnjaka ni  Isuseka ,nego je stolovao Djed Mraz.Bila je to mirna,tiha, pomalo tužna djevojčica.Jako ozbiljna.Ljudi su se čudili i govorili kako je pametna,poslušna,kako hoće sve napraviti što joj se kaže.Nije imala društvo druge djece a nije imala ni igračke.Samo jednog Medu.Medo je bio njen prijatelj i stalni pratilac i osoba od povjerenja.Što je voljela,željela,što ju je boljelo i povrjeđivalo sve je to Medo znao.Imala je i jednu lopaticu.Tom je lopaticom u  vrtu iza kuće kopala rupu želeći doći na drugi kraj zemljine kugle i tamo izviriti iz zemlje.Maštala je da je tamo uvijek toplo i da se ljudi ne moraju oblačiti,da su uvijek sretni i veseli,nikada ljuti i ozbiljni.Voljela je biti vani,u vrtu,u dvorištu s ptičicama i leptirićima,cvijećem  i žalosnom vrbom koja je spuštala svoje grane do zemlje i stvarala idealan šator za nju.U kući nije voljela boraviti.A kad je baš morala imala je svoj omiljeni kutak u koji bi se zavlačila sa svojim Medom i stalno mu nešto šaputala na uho.

 

Voljela je djeda.Čim se on pojavio značilo je da se ide nekuda na izlet,u šetnju.I baku,ona ju je vodila tramvajem u grad i uvijek su završile u slastičarnici na kesten pireu.Tata je rijetko bio doma.On je radio negdje daleko.Govorili su..-On je na terenu.-

Koja je to samo zloslutna riječ bila,teren,riječ koja je krala njenog tatu.Kada je bio doma sjedila mu je na koljenu,a on je pričao priče.Voljela je slušati priče.Mogla ih je slušati satima.Čim bi došao kući,s terena,odmah bi skočila iz svog kuta ili dotrčala iz vrta i zacvrkutala-Tata,tata,imaš li novu priču za mene?-

Htjela ga je samo za sebe.Željela ga je spriječiti da ode do mame,jer kad su se njih dvoje sreli,tata više nije bio tata,ni mama mama.Povišeni glasovi,vikanje,optužbe,osude,bijes i plakanje,neutješno plakanje.Tada bi odlazila u svoj kutak.Zatvorila rukama uši,privila Medu uz sebe i  pjevala mu uspavanku.Pjevajući njemu uspavala bi sebe,a glasovi su i dalje tutnjali  tamo daleko,povremeno joj upadali u san,ali sanjala  je da grmi i sijeva i da pada kiša,a da su ona i Medo na sigurnom.

 

Kada su bile same ,ona i mama,znao se red.Znalo se što se smije i što se ne smije,kada se jede,kada se spava,kada mora nestati iz maminog vidnog polja jer ona nešto važno radi.Najčešće bi onda pobjegla u vrt.Znala je kada ju se pozove-Jelena-da se odmah mora stvoriti pa što god tada radila.Mama je zvala na ručak.A ručak je bio zakon.Pojesti se moralo sve.Nije postojalo- Ja to ne volim,ja to neću.-Ako je slučajno koja mrva pala na pod,morala ju je odmah dignuti s poda da mama to ne vidi i ne počne vikati.Kad je završila s jelom,samo se udaljila što brže da ne bi što pomaknula,srušila  kakvu figuricu,zaprljala nešto. 

Ponekad bi kuća bila puna maminih prijateljica i susjeda.Pila se kava,pričalo se.Uvijek su pitale mamu  gdje joj je kćer i  da ju žele vidjeti.I opet bi ju zvala –Jelena -ona je znala da  odmah mora doći.

-Kakvu lijepu kćer imaš.Baš si sretnica.-

Da,lijepa je i pametna.Što ona već sve zna.Daj recitiraj im onu pjesmicu koju te je tata naučio.-

 

Ona se ukočila.Pita-Koju pjesmicu?-

 

-Kako koju,kako to ne znaš? Znaš vrlo dobro,ali me sada samo sramotiš.-

 

Ona odlazi i razmišlja na koju to mama pjesmicu misli.-Tata mi priča priče i sve ih znam napamet,ali ne znam niti jednu pjesmicu.-

 

Zna,sva tužna i u strahu kada tata dođe ,da  će je tužiti njemu i reći kako ju je osramotila pred prijateljicama.

 

Mami je bilo važno da svaka stvar bude na svom mjestu,da je sve čisto i uredno,da sve sja i blista i da kada dođu njene prijateljice, da joj se dive ,kako je ona dobra domaćica.I kćer je trebala biti isto savršena kao i kuća.Lijepa i pametna trebala je blistati kao mala glumica na pozornici.A kada su otišle,više nije bilo važno gdje je i što radi.,čime se bavi,s kim je i što se s njom događa.

Čak i ono što je skuhala trebalo je biti savršeno i na to nije smjelo biti prigovora.Jednom je povraćala to što je pojela,a mama ju je stjerala od stola i rekla da će je to opet čekati kad ogladni i da drugog nema.

 

Jednog dana ozbiljna i tmurna lica odraslih ljudi oko nje  zasjala su,postala su sretna i vesela.

 

-Sin je.Rodit će se dečko.-govorili su uzbuđeno.

 

I tata je bio veseo, i baka i djed. I mama.Kako je samo bila lijepa onako sretna i nasmijana.

 

-Dobit ćeš bracu.Da li se veseliš?-pitale bi je susjede sve u isti glas kada su došle mami na kavu.

-Da,veselim se.-rekla je.

 

Veselila se je.Napokon će imati društvo,nekog s kim će se igrati.Veselila mu se kao novoj igrački koju će dobiti i koja će biti samo njena.

 

Mami je trbuh bio sve veći i veći.Kako je bio sve veći,  postajala je   razdražljiva i puno je plakala.Plakala je za svaku sitnicu,sve ju je smetalo.Sad je još i više morala bježati pred njom i njenim raspoloženjima.

 

Jednog dana stigao je i on,njen mali brat.Kako je bio mali,sitan,crne kosice i očiju.Tako bi ga rado primila za njegovu malu ručicu,poljubila malu glavicu,slušala  njegovo gugutanje,smijala se zajedno s njim.Ali tjerali su je iz sobe.Nisu dali da ga dira.

Shvatila je ubrzo da je u njenom svijetu došlo do promjene koja joj se nikako nije svidjela.Tata nije više pričao priče,djed je nije vodio na izlete,baka u grad i slastičarnu.Svi su se sjatili oko njega.Na nju više nitko nije obraćao pažnju.

Mali braco postao je centar svijeta u njihovoj kući,a ona se sve više i više povlačila u svoj kutak.Ostajala bi tamo dugo a nitko se nije pitao gdje je.Jedino je mamim  - Jelena,ručak- i dalje odjekivao i vadio je iz povučenosti.Čak i susjede koje su dolazile na kavu više nisu pitale za nju.Mama im je sva sretna i blažena pokazivala sina,a one su  mu se divile i uzvikivale -Kako je slatki.Kako je meden.-

 

Kao da u svi zaboravili na nju.Malo pomalo rastao je bijes u njoj.Ljubomora na malog brata.On je taj koji joj je oteo i ono malo pažnje i ljubavi koju je dobivala.U svom kutu zajedno s Medom krojila je planove ,što da napravi,kako da se riješi uljeza i da se sve opet vrati kako je bilo prije.Vidjela je mamin osmjeh i sreću u očima koju nije nikada imala dok je nju gledala i  zavist je izjedala njeno malo srce.

-Samo da ga nema.Samo da nekako nestane.Tata bi mi se vratio,a mama bi bila tužna,a ja bih je tješila, pa bi se i ona meni smiješila kao sada braci.-

 

Razmatrala je s Medom sve moguće solucije.Što bi sve mogla napraviti.Mogla bi ga dati ciganima,mogla bi ga odvesti u park i ostaviti.Čak je pitala jednu susjedu, koja nikako nije mogla dobiti bebu,da li hoće njenog brata.

Na kraju dobila je ideju.Mogla bi nastaviti još žešće kopati onu rupe u vrtu,spustiti ga da kroz nju dođe na drugi kraj zemlje.Tamo će mu biti lijepo toplo,ljudi su tamo dobri i sretni pa ću mu tamo neće ništa nedostajati,a ona s druge strane će ga se osloboditi.Tada će svi nju voljeti kao sada njega.Primila se posla.Uzela je veću lopaticu i kopala kao odrasli.Radila je danima.Nitko nije vidio što to ona radi,samo se mama jako ljutila što je dolazila doma sva zamazana i puna blata.

 

No kad se jednom vratila sa svog iskapanja,naišla je na strku u kući i hitnu pomoć pred kućom.Hitna je odvela njenog bracu.-Bolestan je,jako.-rekla joj je susjeda koja je ostala s njom da ju čuva.Dani koje je proveo u bolnici bile su vječnost za nju.Govorila si je da je ona kriva što se on razbolio.Ona je htjela da ode od kuće i zato se on sada razbolio.Zakopala je rupu u vrtu.Nije mogla ništa jesti,spavati,imala je noćne more.Samo je pitala kada će doći,kada će ozdraviti?

 

Uskoro je trebala doći Nova Godina.To je bilo vrijeme kada dolazi Djed Mraz i donosi maloj djeci darove,ono što ona zažele.Molila je susjedu da joj napiše pismo.

-Molim te Djede Mrazu da moj mali brat ozdravi i  da se vrati kući.I molim te, molim te učini da budem dobra,da više nikad,baš nikad ne pomislim nešto ružno i zločesto.-

 

Uzela je pobožno to svoje pismo i stavila ga u prozor i čekala da  Djed Mraz dođe po njega

Dočekali su Novu Godinu,tužni i zabrinuti.Nije bilo veselja u kući,bora ni darova ispod bora.Ali nakon par dana u novoj godini braco je stigao iz bolnice.Veselo je gugutao,smijao se i pružao svoje ručice baš prema njoj.Da,prema njoj.Njegov pogled bio je upućen njoj.Njegove ručice tražile su njene ruke.

 

-Ti si moj,moj brat.Čuvat ću te paziti,voljeti te i štititi.Nitko na ovom svijetu neće ti moći nauditi.Čak ni bolest.-

Zaklela mu se u sebi.Kao da je mama čula te njene riječi ,pustila ju je bliže k njemu.Nagnula se,poljubila ga u crnu kosicu,ispunjena ljubavlju,srećom i zadovoljstvom kakvo do sada još nije doživjela.Kao da se sve oko nje promijenilo.I mama i tata i djed i baka i susjede.Svi su joj bili nekako drugačiji,bolji,ljepši,veseliji i puni ljubavi prema njoj i jedni prema drugima.