Gledam u te oči ispred sebe i ne vidim se. Oči su hladne, sjajne, glatke, bez odraza, bez prepoznavanja, bez odraza mene u njima. Moja slika kao da se odbija od te glatke i sjajne površine. U njima mene nema. Gdje sam se izgubila ? Kamo sam nestala ? Znam, tu sam, pipam se, evo me, ali tamo me nema. Što je istina, što je stvarnost, što je moja mašta ? Uvjeravam se da sam ja stvarna, a oči da su fantomske. Oči su te koje varaju, one imaju grešku u sebi. Imaju čudno svojstvo, nema me u njima, ali privlače me poput magneta. Pozivaju, dozivaju. Govore - dođi, vidi me. Gledam njihovu ljepotu, divim se njihovoj boji. Puštam da se one utapaju u mojim očima, vidim sve i naslućujem sve što one žele, što trebaju ... Do mene je da ja vidim njih, ja sam tu da odražavam njih. Moje oči su spužva, one upijaju sve. One vide sve. Njima ništa ne promiče. Ni titraj, ni naznaka smiješka upućenog nekom neznancu, ni sjena tuge, trag suze na licu, ni bijesno sijevanje. Sve ja to čitam, sve ja to dešifriram.
Pitam se zašto, čemu to ? Zato jer sam tako naučena, jer mi je rečeno da tako mora biti, da sam za to rođena, da je to moj zadatak. Ja sam tu da vidim, da osluškujem, da znam, predvidim, naslutim, iščeprkam ono tajno, duboko i nepoznato. A ima toga. Ima tu svega. Ima tu ponosa, oholosti, samouvjerenosti, ali i boli, straha, slabosti, ranjivosti, gorčine, povrijeđenosti. Ima radosti, smijeha i bezbrižnosti, ali i tuge i žalosti. Sažaljenja, ali i bešćutne grubosti.
Pitam se , smijem li ja uopće toliko ulaziti u tuđu intimu ? Zar je na meni da rješavam i preuzimam tuđe terete, zar nije protiv zakona prirode i Božjih zakona toliko se okupirati životom drugoga. Tolika silna oholost kojom preuzimam tuđe odgovornosti na sebe, po tim zakonima sigurno je kažnjiva.
No, čini mi se, nisam baš sigurna, ali mislim da postoji još neki zakon, zakon koji kaže, pusti druge njihovom životu, oni su sami odgovorni za njega. A to vrijedi i za mene, za moj život. Moj život kojeg nema, kojise sav predao drugome, podredio drugom, gdje je on ? Nema ga, izdala sam ga. Izdajica sam sebe i svog života. To je grijeh, grijeh što vapi do neba. Prodala sam se jeftino, za bagatelu. Sada ispaštam. Prazna sam, ostavljena i napuštena od same sebe. Prazna ljuštura, kao spomen na to da je tu nekada netko živio.
Ima li povratka ? Mogu li se vratiti na ono što sam bila prije nego sam se prodala. Nadam se. Možda će pomoći da zatvorim oči i napokon ih usmjerim u pravom smjeru, u sebe samu.
bglavac
irida
edin.kecanovic
