Toplo jesenje popodne. Ceduljica u poštanskom sandučiću; e-mail adressa i broj telefona i tvoje ime...
„Javi mi se ako možeš, želiš, smiješ...“
Osam godina nismo se vidjeli.
Kako je ono bilo? Kako smo izgubili jedno drugo? Zašto smo to sebi dozvolili? Zar nismo mogli ostati prijatelji? Jesam li bila okrutna prema tebi? Otjerala te od sebe ranjenog?
U zagrljaj žene koja ti nije pružila utjehu. Ili ipak je? Neko vrijeme.
Htio si brak, dokument, dokaz ljubavi. I dobio si to. S njom. I to je bio završetak naše priče.
Ja nisam htjela razumjeti čemu taj papir ako te volim, onda te volim. Ti nisi razumio mene. Onda ljubomora koja te morila, tebe i tvoje povjerenje prema meni, a time i mene...
I nisi mi se javljao dok se nije raspao taj tvoj sveti brak s njom.
Zašto mi se tek sad javljaš? Gdje si bio do sada? Što misliš da sam u ovih osam godina samo tebe čekala, da sve to obaviš i da mi se onda vratiš, evo me, raduj se, budi samo moja, voli me, mazi me, pazi me... Kao nekada. Kao nekada?
„Sjećaš li se koliko sam bio lud? Znaš li da te nikad nisam prestao voljeti?“
Koliko puta smo pokušali prekinuti, obećali sebi da se više nećemo tražiti, ni zvati, ni gnjaviti, ni upustiti opet jedno u drugo, u to ludilo, u taj začarani kaos od strasti, suza, od padanja iz jedne ekstaze u drugu. Pokušavali i uspijevali , dok se nismo, reklo bi se, slučajno opet sreli. Ništa slučajno kad smo bili izgubljeni i tužni i nikakvi jedno bez drugog i tada nije postojalo nikakvo drugo rješenje nego da nekako opet nabasamo jedno na drugo. I nabasali bi, jer smo to oboje htjeli. Sve se nekako tako htjelo. O, kako si predivan, ljepši nego ikada prije... Onda smo hodali gradom ljubeći se i smijući se na sav glas, a ti si me stiskao uz sebe i šaputao... je t`aime moja mala ribica, sve me boli kad nismo zajedno... vratim se opet u život kad sam s tobom...
Ljubili smo se krvavim usnama i plakali, gutali suze, ti moje, ja tvoje, i sve je opet bilo savršeno, ja u tvojim rukama, ti i ja, konačno opet, goli i preosjetljivi, zaljubljeni, sretni, u tijelima stopljenim od užitka i od bola, kada se i bol pretvori u ekstazu....
Tragovi ugriza po našim tijelima, bolne modrice, ublažavale su patnju zbog privremnog odvajanja, bilo mi je dovoljno da dotaknem moje rame, to mjesto gdje si dan prije zagrizao u trenucima najvećeg užitka da ponovno u sebi osjetim te sekunde od neopisive ljepote, kad god to poželim.
Te godine provedene s tobom sastojale su se od mog obožavanja tebe i tvog ludila za mnom, od bezbroj stvari koje smo radili zajedno, a bile su sve dragocjene i svete i vremena između njih koje smo morali provesti odvojeni. Jedva.
Postali smo ovisni. Tjelesno, emocionalno, duhovno, svakako. Tebi se to sviđalo. Mene je gušilo. I više me davila tvoja ovisnost o meni, nego moja o tebi. Znala sam o tvojoj preosjetljivosti, o ranjivosti koju nisi pokazivao nikom drugom. Znala sam kada su ti oči blistale od radosti, a kada od tuge i onda kada si se trudio da budeš raspoložen ili ozbiljno neemotivno profesionalan jer si upravo na poslu gdje nema mjesta za tvoje osobne krize. Znala sam sve o tebi i ti o meni. Osjećali smo se.
Kako i zašto smo se onda uopće uspjeli odvojiti? Jedva. I s mukom. Ali smo ipak uspjeli.
I evo te opet nakon toliko godina. A ja nisam ni malo iznenađena. Kao da se ništa normalnije, ništa prirodnije nije moglo dogoditi nego da nađem onaj papirić u pošti.
“Kada te mogu vidjeti?”
Odmah. I evo nas opet. Grliš me čvrsto. Gledaš me plavim očima, gledaš me srcem. Ne možeš izdržati da me ne dotakneš svakih par minuta, kao da želiš provjeriti da li sam doista opipljiva stvarnost ili samo san. Pričaš mi o svemu kroz što si morao proći od onoga dana kada smo se susreli zadnji put i kada sam te zbunjeno gledala dok si govorio o njoj, o ženidbi, o konačno ostvarenoj želji jer pojavila se ona, prava žena, eto... kad ja to nisam htjela biti, od onoga dana kada sam ti poželjela sreću, a nisi mi tada izgledao nimalo sretno.
Kažem, sve je valjda trebalo tako biti, sretna sam da te opet vidim, sretna sam da si dobro, sretna sam jer postojiš, i uopće sretna sam...
Evo nas opet, u nekom drugom vremenu, promijenili se, ostali isti, prepoznajemo se, duše se nikad nisu rastale... Jesmo li konačno sazreli za prijateljstvo, za bezuvjetnost ljubavi, za slobodu, nakon svih robovanja tijelima, strastima, normama, principima, egu...
Pitam se u sebi i u tom trenutku ti mi postavljaš to isto pitanje...
bglavac
irida
edin.kecanovic
