Ani je njezin muž Vinko bio idol, uzor, gledala je u njemu Boga. On je bio taj koji sve zna, u sve je upućen, o svemu ima svoje mišljenje, i uvijek, baš uvijek, je u pravu. Ona niti o čemu nije morala misliti. Samo je pitala njega. Još se nije dogodilo da ga je nešto pitala, a da on to ne zna. U njihovoj kući znalo se tko je za što zadužen. Vinko je radio i zarađivao, popravljao po kući, a ona je bila ta koja se brinula za djecu, kuhanje, spremanje. Sve odluke donosio je Vinko. Od toga što treba kupiti, kamo i kada se ide na godišnji odmor. On je čak radio i popis što ona  treba kupiti za kuhati, slagao joj  jelovnik što će kuhati sljedeći dan. U trgovački centar išli su zajedno, ali kupovalo se točno po njegovom popisu i ništa mimo toga. Kada je sama išla na tržnicu, dao joj je popis i točno određen iznos novaca. Ona se znala iznenaditi kako joj je uvijek dao točan iznos.

Živeći tako, ni sama nije znala da li je zadovoljna ili ne. Imala je sigurnost, djecu uz sebe, krov nad glavom, nije bila gladna i smatrala je da je to dovoljno u životu. Dani su joj prolazili ispunjeni kuhanjem, spremanjem, odlaženjem i dočekivanjem djece iz škole. Imala je posla i nije imala vremena za razmišljanje o sebi. Čak je smatrala da nema nikakvih problema u životu.

Ali Vinko ih je imao, i ona je bila ta koja ih je morala slušati. Problemi s kolegama na poslu, s direktorom, s podređenima, na koje se ljutio, koji su bili bezobrazni, koji su mu se suprotstavljali i dovodili u pitanje njegovu superiornost. Dolazio je kući ljut i nervozan, rigajući iz sebe bujicu riječi kojima ju je obasipao i prisiljavao da sluša sve negativnosti i gadosti što su trebale biti upućene ljudima na poslu. Ona ga je smirivala i uvjeravala da je on u pravu i da su oni u krivu.

Vesna i Hrvoje, njihova djeca, dolazili su iz škole također sa svojim problemima. I njih  je slušala ,tješila, smirivala i vidala njihove rane i povrijeđenosti.  Uvijek je bila tu za njih sve. Samo su dolazili i istresali sve što ih je mučilo. Ana je slušala samo njih, a oni za nju nisu pitali. Nikoga od njih nije bilo briga kako je ona provela dan, i kako se osjeća. Da su je i pitali, ne bi im ni  znala reći. Kako bi njih uopće zanimalo to što je ona radila; čistila, usisavala, brisala prašinu, gulila krumpire, prala rublje, prala suđe, kupila mrvice za njima. Mislila je, to njih sigurno ne bi zanimalo. A njeni osjećaji ? Zar je uopće važno da li je ona zadovoljna, ili ne. Da povremeno osjeća neki strah, tugu, da ima osjećaj kako vrijeme nekako prebrzo i uludo prolazi. Koga bi zanimao njen povremeni bljesak spoznaje u kojem joj se činilo da postoji neka druga Ana, Ana različita od nje sada. Neka druga Ana koja ima svoje vlastite misli, svoje želje i potrebe, što su samo njene i nisu vezane niti za koga drugoga. Koliko se samo puta, stojeći uz štednjak i kuhajući , poželjela naći na nekoj sunčanoj livadi, ležati upijajući zrake sunca. Ili, dok bi Vinko određivao da ove godine ne idu na more, poželjela bi ustati i reći – ja želim, ja hoću ili ja idem !

Dok su djeci dolazili prijatelji, poželjela je da i njoj dođu njene prijateljice. Imala je i ona svoje društvo iz škole, ali ono se malo pomalo osipalo. Jedna po jedna prijateljica sve su  rjeđe dolazile k njoj. Vinko ih je uvijek dočekivao natmuren, prezrivo i imao sarkastične primjedbe o svakoj od njih. Ana sama nije imala vremena za sastanke s njima, a stalno je i slušala Vinkove priče o ženama koje samo ispijaju kave i blebeću gluposti. U početku braka htjela mu je pokazati da ona nije takva žena, da je ona upravo onakova kakvu si on zamišlja i sanja.

Ponekad je poželjela ići u kino, ali on na takve gluposti nije htio trošiti svoje dragocjeno vrijeme -na sve te izmišljotine i budalaštine – govorio bi.

Kako su djeca odrastala i pomalo odlazila od kuće, odjednom je imala sve više slobodnog vremena. Kuća je bila puna njihovih knjiga. Počela ih je čitati. Bile su to knjige iz povijesti, zemljopisa, hrvatskog, njihova lektira. U samoj zgradi u kojoj su živjeli nalazila se knjižnica. Sakupila je hrabrost i upisala se. Odjednom je otkrila jedan novi svijet. Svijet mašte, fantazije, svijet riječi. Otkrila je da postoje i drukčiji ljudi, i drugačiji životi od njenog. Da postoje žene koje znaju, koje imaju što za reći, koje donose odluke, koje čak žive same i odgovorne su same za sebe.

Začahurena u svom malom zatvorenom svijetu mislila ja da svi drugi žive kao ona. Čitala je kriomice. Jednom ju je Vinko zatekao s knjigom u ruci. Smračio se i ljutito joj rekao – Ti s knjigom a posao stoji. Gle koliko je samo prašine na ovom stoliću- i prstom je povukao po njemu,slavodobitno , pokazujući svijetli trag koji je ostao , nakon povlačenja prstom. – Samo lijene žene čitaju. Čitanje je gubitak vremena. A ti si i preglupa da bi uopće razumjela što čitaš. -

Posramila se i više je nikad nije zatekao s knjigom u ruci. S vremenom on je sve manje i manje dolazio kući na vrijeme. Sve više je radio do kasno. Kući je dolazio samo prespavati. Imala je sve više vremena za čitanje. Uzela bi knjigu i otišla u park pred kućom. Kasnije je uzela Vesnin bicikl i odvezla se do Bundeka, tamo sjela na klupu, sunčala se i čitala.

Odlazak u kafić,zatim i kino na prijepodnevne predstave bili su joj sljedeći koraci. Svakim svojim izlaskom iz stana, svakom pročitanom knjigom, kao da se oslobađala i udaljavala od onakve sebe kakva je do tada bila. Postajala je slobodnija, spontanija, radosnija. Kao da je ptičica koja je iz krletke izašla na slobodu, odlepršala, slobodno se i nesputano vinula u zrak. Otvarali su joj se vidici, dobila je novu nadu, nadu što ju je spasila iz očaja i misli da joj je život završen time što su djeca otišla od kuće, time što ni Vinka  više skoro da i nema, da je ostala sama. Tek je sada shvatila da se mora pobrinuti za sebe i da je jedino ona odgovorna za svoj život.

Vinko nije ništa vidio. Ništa zapažao. Za njega je Ana bila ona ista tiha, nevidljiva i nečujna žena kojom se oženio. Kako je sve manje bio kod kuće nije niti imao kada vidjeti njenu promjenu. Ana je još uvijek živjela u lažnom uvjerenju da sada kada se ona promijenila, da se i on može promijeniti. Da mogu i dalje ostati zajedno, ali na neki novi i drugačiji, ravnopravniji način.

U njoj je sazrijevala odluka da nastavi svoje prekinuto školovanje. S puno nade u novi život to mu je i rekla. Vidjela je samo bljesak mržnje i prezira u njegovim očima. Bio je to djelić sekunde, a onda joj se smračilo pred očima od divljačkog udarca u glavu. Krik, bijes ranjene životinje proparao je zrak, probio kroz prozor i ustrašio prolaznike pred njihovom kućom. – Ti u školu. A novci, tko će ti dati novace? Zar misliš da ću te ja  financirati? Da ću ti dati moj krvavo zarađeni novac? Otkud ti samo ta ideja ? Ti glupa kravo !-

Kao da mu se cijeli dobro zamišljeni i planirani  život srušio.Suočio se s neočekivanim. Nečim totalno nezamislivim. Ana sa svojom željom kao da mu je zabila klin u njegov kruti način razmišljanja i poimanja svijeta i razorila ga, razbila u paramparčad. Osjećao se kao da ga je izdala i samim time uništila njegov život. Bijes što je prokuljao bio je neizmjeran. Tukao ju je i tukao, nije znao prestati. Kada je izgubio snagu i sam umoran klonuo, izjurio je iz kuće. Ana se nekako dovukla do kreveta, sklupčala se. Nije plakala. Suze joj nisu htjele na oči. Boljela ju je svaka koščica u tijelu. Krvarila je iz usta i nosa. Okus krvi u ustima bio je strašan. Glava joj je pucala, iskrice sijevale pred očima. Nije bila ni tužna , ni ljuta, niti ogorčena, čak ni uplašena. Samo jedno je znala i tiho šaptala – Odlazim, odlazim. Samo sa se saberem i odlazim. -

Kada se nakon nekoliko dana Vinko vratio kući , Ana  se još oporavljala. Pravio se kao da se ništa nije dogodilo, a i ona se pravila isto. Samo je glumila. Glumila njegovu ženu, ali ona to više nije bila. Gledali su se kao dva stranca. On to nije znao, ali ona je znala. Zauvijek su postali stranci, kao da nikada ništa nije bilo između njih, kao da nisu tolike godine proveli zajedno.

Čekala je samo da se potpuno oporavi. Imala je nešto novaca, koje je sakupljala godinama tako da je odvajala kunu po kunu od kupovina u dućanu, na tržnici.

------------------------------------

Samo je krenula. Obukla se, uzela to nešto novaca, otvorila vrata, izašla iz kuće i zakoračila. Korak po korak vodio ju je iz kuće. Kamo ? Nije znala. Znala je samo, kada je zaključaja vrata i bacila ključeve od stana u kantu za smeće,da povratka više nema ...