Više ne znam tko sam, što hoću, što radim, kamo idem. Uopće nemam cilj. Samo neka nejasna ili nešto jasnija prisjećanja na bol koja nije još ishlapila. Puše vjetar. Oko mene ljudi koji nešto čekaju. Pale cigarete i ja začudo osjećam njihov neugodan miris.

 

Vidim svoj odraz u plastičnoj pregradi, žena neodređenih godina, neodređenog statusa, neodređenog razloga za sjedenje na tom mjestu, za bivanje u tom trenutku, za promatranje svog odraza.

 

Sije sunce. Još malo, pa će zima i doći će doba povlačenja u kuću. Kuća je mjesto bivanja. Mjesto stvaranja, mjesto umiranja, mjesto skrivanja, mjesto boli, mjesto kao mjesto, mjesto koje može biti dano, oduzeto, kao i sam život. Mjesto za skrivanje i mjesto za otkrivanje.

 

Vanjski svijet, kao i kuća, samo nas sadrži. On odražava nas i mi odražavamo njega. Ali nekako možemo biti tu i bez te povezanosti, neprimjetni kao tisuću puta zgažena vlat na divljoj stazi i šutjeti tišinom kamene stijene.

 

Nekako nije u redu da to možemo, neprimjetno, beskonačno dugo. Zašto me primijete samo ako glasno zaplačem, zašto sam samo slika u vidnom polju i još manje od toga, suncem obasjano ništa? Jer ptica je na neki svoj zagonetan način ništa i riba je ništa i travka je ništa. Ne govore, ne mole, ne plaču i ne ostavljaju trag. Samo postoje.

 

Zašto SAMO POSTOJIM? Nešto nije u redu, vapim u sebi bez ikakve jeke. Nešto nije u redu. Moj odraz govori: tebe nikako nema, i ne vidim ti krivicu. Vidim ti samo blijedo lice i vidim ti lomne ruke i vidim da si skupila odjeću oko sebe jer ti je hladno. I vidim da samo gledaš i šutiš, gledaš, i u očima ti je pitanje.

 

Ne, ne znam odgovor. Mogu ti pokloniti uzdah, mogu ti pokloniti tiho poslijepodne, mogu ti pokloniti poglede prolaznika i mogu ti pokloniti očaj. Ne pitaj mene. Ja sam šutljivi zid samoće.

 

Zgb, 20. 10. 2011