Pišem…..iako 

mi se zadnje vrijeme  ne piše ( osim pjesama), a niti baš priča previše. Dosta mi praznih razgovora i kiselih osmjeha. U zadnje vrijeme svi razglabaju o politici, psuju i jadaju se na veliko. Mene baš briga za predizborne kampanje , za drame i uvrede u Saboru. Utjecat na to ne mogu sama,  a malo je onih koji bi se udružiti i boriti za bolje sutra. Većina njih iz straha, što razumijem. Svijet političara nikad nisam priznavala kao dio mog života ni uz slušanje dnevnika, a još manje kao temu u kafićima. Ne  zanima me ni bolest i posjete k doktorima..S tim sam ionako potpisala ugovor koji je na snazi već više od trideset godina. Obično su to oni koje ne boli ništa osim povrijeđenog ponosa. Zato hvatam maglu….što dalje od tog virusa.

Kad zahvati i ja bih mogla pastu u depresiju..Ako pomoći mogu, onda učinim to rukama, dam i savjeta i strogo se držim niti da ne skrenem u razgovoru nekim drugim putem, u bauljanja o tko zna čemu. O vremenu nemam što komentirati. Ono se mijenja u korak sa nama, našim razmišljanjima i postupcima. Dakle sve vodi polako u šutnju i samo promatranje. I tako se polako udaljujem i ponirem u sebe. Postavljam si pitanja i pronalazim odgovore. Naprosto padaju, sami od sebe. Tko zna , zašto baš sada, u ovo vrijeme. Možda zbog jeseni. To je moje doba  godine. Sve se u meni smiruje, taloži u bojama, kao požutjelo lišće u šumama.

Možda se i pretvori u humus, za neka nova izrastanja, u proljeće. I mogu reći da sam sretna zbog toga. Sad sam opet svoja. Pričam kad mi se priča, komentiram onako kako mislim, bez uvijanja..i na kraju primjećujem i ne mogu vjerovati…ljudi se i dalje drže mene, naprosto lijepe…Pitam ih:“ Što vam je ? Pustite me na miru. Danas hoću biti sama.“ Ali ne, oni pitaju  i što je moj odgovor žešći, to su oni zadovoljniji..Kažu, kod tebe znamo na čemu smo. Ne cifraš, kažeš direktno. To je ono što nam fali…Bože, pomislim, zar smo do tuda dogurali…Moram pravo u glavu da bi neki shvatili, prizemljili..

Ovo sve pišem jer osjećam zasićenost. Kud god se okrenem, sve bliješti od navodne mudrosti, a ljudi se ipak ne mijenjaju. I dalje žive u prošlosti. Žvaču i probavljaju uvijek ispočetka, od Poncija Pilata , do dana današnjega. Čast izuzecima.! A vrijeme leti brzinom svemirskog broda. Polako mi se čini da su SF filmovi današnjica. I prije nego li shvate, već su dosegli onu točku u starosti, kad se više ništa ne može promijeniti jer se ukorijenilo duboko u njima, u sjenama prošlosti. I raste, širi se, zasjenjuje i ono dobro naokolo. I ja se želim udaljiti. Treba mi svjetla, ali bez „svjetlosnog zagrljaja“. To mi je tako apstraktno i kad bih vizualizirala, samo bi me zaslijepilo. I bez blagoslova. ..Njega dobivam od Onog gore u priličnim količinama.

Svjesna sam toga u svakom trenutku i zahvalna…jer živim i dajem drugima prostora za život…Dišem punim plućima. Možda ne uvijek u skladu sa drugima. Uzdah moj započne ponekad onda kad onaj drugi izdahne. Na sinkopu. Pojam u muzici, no svakako je upotrebljiv i potreban i izvan nje, u životu. Da bi primijetili kada smo pogriješili i prihvatili raznolikosti. U tome vidim smisao i ljepotu življenja….

Dragi moji, sad vidim da sam se raspisala, a namjera mi je bila da ostavim par rečenica…i mislim…pišem li to monolog ili će biti razgovor sa vama? U svakom slučaju, hvala Vam na pažnji, ako ste , naravno, pročitali do kraja…

pozdrav