ŠETNICA UZ RJEČINU

  TRISTOTINJAK PLANINARA, IZLETNIKA, ZALJUBLJENIKA U PRIRODU JUČER OBILJEŽILO 12. OBLJETNICU PLANINARSKO-IZLETNIČKE STAZE

VALIĆI/LUKEŽI Rijeka ljudi uz grobničku tekućicu, onu koja i Grobnišćini i cijelom gradu što je po njoj i nazvan, već stoljećima život daje. Takvu sliku smo ugledali sjedeći na zidiću, ne remeteći spokoj u koji je seoce Valići uronilo onog trenutka kad mu je polovicu teritorija prekrilo akumulacijsko jezero. Jučerašnje jutro donijelo mu je gotovo tristo puta veći broj stanovnika od onog koje broji svakog dana. Jer Valići nisu spali na jedno slovo, već na jednog žitelja i njegova kućnog ljubimca, a jučer, rekosmo, rijeka ljudi. Što planinari, što obični šetači, no svi s istim ciljem, a taj je pješačenjem obilježiti 12. obljetnicu pohoda planinarsko-izletničke staze imena »Šetnica uz Rječinu«. I tako dok je Rječina »nizbrdo«, izletnici su i nizbrdo, i po ravnom, i uzbrdo, a sve u organizaciji Hrvatskog planinarskog društva HP i HT Učka.
   
Idealan dan
Polazna točka i ove godine bilo im je Svetište Majke Božje Trsatske u kojem su najprije nazočili misi, potom kod za to zaduženih osoba izvršili »prijavak«, a onda krenuli na šetnju dugu gotovo 19 kilometara ispraćeni pozdravnim govorima Srđana Škunce, pročelnika Odjela gradske uprave za razvoj, urbanizam, ekologiju i gospodarenje zemljištem, Branka Juretića, načelnika Općine Jelenje, fra Antuna Jasenovića, gvardijana Trsatskog svetišta i dakako, Ilije Blatančića, predsjednika Planinarskog društva koje stoji iza organizacije ovog pohoda. Svevišnji ih je pozdravio darovavši im za pješačenje idealan dan – ni topao, ni prehladan, onaj koji daje sunca taman onoliko koliko treba da ugrije šetača kad izađe iz sjenovitih dijelova staze, i vjetra taman onoliko koliko tom istom šetaču treba da ga ohladi nakon uspona suncem obasjanim djelovima šetnice. Ono što im Rječina u donjem dijelu toka nije dala, ali ne zato što im je nešto htjela uskratiti, već stoga što nema, jest vodu u koritu, no zato ih je već nakon »akumulacije« dočekala ljepotom modrine jezera, a nešto kasnije i slapovima, i slapićima i bistrinom. Grobničke šume, proplanci i livade nudile su im prijelazni modni izričaj, što će reći da su za ovu prigodu »odjenule« ljetno-jesenje ruho u kojem prevladavaju sve nijanse zelene boje čiju monotoniju prekidaju onim tzv. zemljanim, pa se tu i tamo malo zašarene.
    Šaroliko je bogme bilo i društvo što je krenulo na ovaj pohod. I godinama, i podrijetlom šaroliko. Kako reče Matija Perić, dopredsjednik HPD HP i HT Učka, na prvoj od šest kontrolnih točaka prijavilo se 236 izletnika, no na svakoj idućoj taj je broj rastao.
    – Na današnji pohod krenuli su članovi gotovo svih planinarskih društava koja djeluju u Primorsko-goranskoj županiji, pa uz Rječinu uz Riječane, Kastavce, Lovrance, Grobničane hodaju i Delničani, Crikveničani i Senjani, ali i gosti iz Zagreba te Slovenije iz koje su nam stigli planinari iz Ljubljane i Kočevja – izvijestio nas je Perić.
   
Lijepa priroda, lijepe žene
I baš na Kočevjane prve naletjesmo. Kažu da su jučer planinarili snježnim stazama Austrije, a danas uživaju u prekrasnom suncem obasjanom pejzažu Grobnišćine. I Ljubljančane je oduševila šetnica uz Rječinu s kojom su se susreli prvi put, ali obećaše – ne i zadnji.
    Stanka Hrženjaka iz PD Kamenjak, Dragutina Bolfa iz delničkog PD Petehovac i Kostadina Korlata iz Udruge gluhih sreli smo na putiću što se odvaja za Drastin. Zaključismo – prethodnica, a oni nam to i potvrdiše. Hrženjak nas je izvijestio da njemu od Trsata do izvora Rječine treba četiri sata, pet da je neko normalno vrijeme unutar kojeg se ta udaljenost može prohodati, a za šest sati stići će i oni čija fizička sprema i nije na nekoj zavidnoj razini.
    – To šest sati je za one starije, nadovezao se Bolf i dodao kako su organizatori izletnike podijelili u tri grupe, ovisno o kondiciji. Na upit koja starosna dob kroči grobničkom prirodom, Bolf se zamislio i rekao– sve, od onih najmlađih koji jedva da hodaju, pa do onih čije su se noge već dobrano u životu nahodale. A ako me pitate ima li zgodnih žena, e, pa još najbolje da nema. Sve jedna ljepša od druge. Šaleći se kako će iza zavoja malo zastati i pričekati jer će za koju minutu naići »dobre polovače«, a u lijepom društvu sve je slađe, pa i hodanje, pozd

raviše nas i nestadoše u začudnoj igri sjena.
   
Kolači iz snova
One kojima je jučerašnji pohod uz Rječinu ujedno i prvi susret s tom šetnicom bile su tri dame iz crikveničkog PD Strilež – predsjednica Društva Tanja Malovoz, Mirjana Gašparović i Olga Arnaut.
    – Ovo je raj na zemlji. Uistinu je prekrasno, složile su se sve tri, ni ne sluteći da ih do kraja zacrtane rute čeka još ohoho ljepota i ohoho povijesti.
    Upitali smo ih jesu li naišli na neodgovorno ponašanje ljudi ka ovoj prirodnoj ljepoti, odnosno ima li uz i u Rječini puno smeća i dobili sljedeći odgovor.
    – A, vidjele smo štošta od odbačenih lavora preko madraca do štramaca – rekla je Tanja, Mirjana dodala i odbačeni sobni bicikl kraj ostataka mlina u Žaklju, a Olga priču o nebrizi i ljudskoj gluposti zaključila spomenuvši i na istom mjestu odbačena kolica kakva se koriste u velikim trgovačkim centrima.
    Branka Kranjca iz PD Kamenjak, kojem je ovo četvrti pohod uz Rječinu upitali smo koji mu je dio šetnice najljepši. Na to pitanje nije mogao odgovoriti jer njemu su svi dijelovi jednako lijepi, no najteži je svakako onaj što od mosta Katarina preko Podbadnja i Žaklja vodi do mosta Pašac. A kad smo već kod mosta Pašac, reći će Branko, to mu je najdraža kontrolna točka jer šetače tamo pogoste s najboljim domaćim kolačima na svijetu, a ni domaću rakiju ne smije se zaboraviti spomenuti.
   
Kastavska četvorka
Kastavsku četvorku – Jasnu Kinkelu, Damira Sroka, Ozrena i Nerea Arbulu oduševio je baš onaj, maloprije spomenuti »teži dio«.
    – Bože, cijeli život živimo tu, a nikad do sad nismo bili u tom dijelu kanjona Rječine. To je nešto predivno, i priroda i ruševine što pričaju povijest, kazao je Srok, a Jasna pojasnila da iako su Kastavci, članovi su PD Obruč – Jelenje. Zašto? Zato jer su tamo divni, zanimljivi i dobri ljudi.
    Objašnjenje na mjestu rekosmo, pozdravismo i uputismo se u Lukeže. Kad tamo, u očekivanju prvih planinara dva plemenitaša. Jedan pl. Maršanić Grobničan, a drugi pl. Gracin porijeklom Primoštenac. Objašnjenje je vrlo jednostavno – stari spisi kažu da su oba prezimena stigla tko zna kad i tko zna zašto s područja Francuske, i oba su plemenitog podrijetla. Dobro se nasmijavši da će krenu li kopati po povijesti doći do zaključka da su i u rodu, pojasniše nam kako na stazi postoji 6 kontrolnih točaka na kojima sudionici pohoda ovjeravaju svoje kartončiće. Pečat je bio u rukama Filipa Gracina, a pljoska »z rakijun od brinje ka z mrtvih diže« u džepu Marija Maršanića Majora. Bogme istina, digla je i nas i to u suprotnom smjeru od onog u kojem su išli izletnici. Oni uzvodno, mi nizvodno. Rječina u našem smjeru, pa za kraj pitasmo i nju »ča njoj se vidi, si ti ljudi, vas ta šušur«. Zažuborila je ljepotica, onako ispod vala – neka jih, neka, da bi i k letu!

-------------

Preuzeto iz Novog Lista -> http://www.novilist.hr/

lp, boro

http://budan.blog.hr/