Naše druženje počelo je 2008 godine, tj. pred malo više od tri godine. Mislim da sam u tom periodu pokazala i dala najbolji dio sebe, bez zakulisnih igara, krinki, maski i bez lažnih predstavljanja. U bilo kojem obliku, poeziji, priči, kolumni, predstavljanju, to sam bila i jesam JA. 

Mislim, a kako Uredništvo kaže, postoji „corpus delicti“ da nikad nisam nikog uvrijedila, dapače, uvijek sam znala  utješiti, reći lijepu riječ, misao, dati najbolje od sebe. Nije mi bilo teško biti ni na dežurnom telefonu, angažirati se na promicanju Magicusa u svakom smislu te riječi, i djelom, i akcijom.

Život mi nije bio nešto previše naklonjen, nakon velike žalosti usljed gubitka mojih dragih, svoj dio mirne luke našla sam u druženju s vama.  I ne žalim zbog provedenog vremena i  svega što smo proživjeli zajedno.

No, kako Biby kaže, očigledno nismo na istim frekvencijama. Nakon teškog perioda tijekom prošle godine, kada sam imala čak tri nepokretna bolesnika čiji je život jako brzo skončao smrću, nisam imala volje za pisanje, niti za aktivnije druženje. Naša Maja me vratila u život Magicusa, proslijedivši mi na face profil vaš članak u kojem ste opisali moj nick. Osjetila sam da je možda vrijeme da se vratim, i da bih možda opet mogla  zacijeliti svoje rane koje su nastale njegovanjem dragih osoba, skrbi nad njima, i na koncu njihovim gubitkom.

Neki su izostanak mog prisustva shvatili kao bitku s problemima. No, problemi su sastavni dio života, normalna stvar. Niti ih imam manje, niti više od ostalih ljudi. Istina, moj život bi bio puno mirniji da sam izabrala normalni život kućanice, domaćice ili pomoć  osobama na duhovnom nivou, što bih mogla ako uzmemo u obzir moju educiranost, međutim moj put je put koji sam sama odabrala i koji nije ni malo lak ni jednostavan - borba za pomoć žrtvama. Žrtvama pravosuđa, svima onima koji se teško pronalaze u šumi bezakonja koji često vlada u poduzetničkom svijetu, a i u privatnom.  Zato sam i odabrala ime Veronika kao pseudonim. Veronika koja se ne srami i ne boji istupiti u javnosti, izaći pred cijeli svijet, i reći ono što misli, a u svrhu zaštite svih kojima je pomoć bila potrebna, u bilo kojem obliku. I da se ponovno rodim, opet bih jednako postupila, i ni jednog svog postupka se ne bih posramila. No to ne znači da sam se putem izgubila i prestala biti čovjek. Dapače, nikad nisam bila više čovjek u duhovnom smislu!

Nisam osoba za sukobe!  Ne svađam se i ne raspravljam nikad ni sa kim. Nikad ne vrištim, ne razgovaram neartikulirano, i ne prevladava moj ego. Ono što mogu riješiti mirnim putem i srcem, to rješavam, što ne mogu, maknem se i pronalazim nove puteve.  

Mislila sam i očekivala da ću uspjeti premostiti jaz koji je nastao za vrijeme mog izbivanja i za vrijeme dok mi je, istina, bila potrebna riječ prijatelja, ali je i moja pomoć bila potrebna onima koji su hvatali i posljednju slamku na ovom svijetu, i ja sam se radije odlučila biti s njima. I nije mi žao.

No nakon mog ponovnog aktivnog  angažmana i češćeg pisanja na Magicusu nisam očekivala, da biti otvoren i iskren, više na Magicusu nije prednost, već nedostatak, da su pojedinci na Magicusu spremni razapeti, baš kao što su nekad to bili spremni inkvizitori, bez suda, i bez dokaza.

Moja djela stoje iza mene, i svako djelo se može vrlo lako prepoznati.  To sam primijetila i nedavno, kad me žena zvala iz Kanade, jer je čitala moje članke koje sam pisala na Magicusu, gospodin iz Gospića, gdja iz Njemačke, čitaju ih ljudi u Australiji, u  Europi, u  Bosni. Ja to znam, jer imam povratne komentare na svoje mailove, a i telefonske. Nadam se da to znači da ipak iza mene ostaje jedan pozitivan trag.

Ja na žalost teško podnosim nepravdu, i nije mi se svidio ovaj timski proziv na moje reagiranje zbog uvrede koja je napisan u komentaru  03.10. Smatrala sam svoju reakciju normalnom, a ispalo je  kao da se jedva čeka „da me se razapne na križ“ počevši od Uredništva pa do pojedinih, koji iskreno rečeno, mislim da me i ne poznaju dovoljno. Došlo je to do stupnja da su iz čistog kaprica negativno ocijenjeni i članci koji apsolutno nemaju nikakve veze sa mojom zamolbom da se spriječi vrijeđanje, a koji članak je usput rečeno objavljen na jednom europskom portalu za koji pišem kao stalni autor,  jer je mobbing odnosno nasilje svih oblika trenutno najaktualniji problem u svijetu. 

No, dobro, ne žalim se! Svatko živi u životu ono što ga slijedi, tako i ja, i u nastavku svog života mislim se posvetiti sa svim žarom svog srca istom cilju, pravdi i pomoći najpotrebnijima, što sam i do sada činila.   

Zahvaljujem se na druženju!  Iako je bilo prekida u tom druženju, u tri godine nekih 800 tekstova znači da je to pisanje skoro svakodnevno, i to uglavnom autorskih tekstova, jer uglavnom pišem iz duše, a to nije loše, naročito ako je taj tekst bar jednom netko pročitao.  Koliko poznajem pravila Magicusa, isti ostaju u nasljeđe, pa možda nekad netko u njima nađe trag onih osjećaja koji su u te tekstove unešeni jer su pisani srcem.

Sutra mi je rođendan, isti sam se veselila proslaviti s vama, virtualnim prijateljima, prijateljima koje sam smatrala „ono zaista svojima“ jer sam s vama dijelila svaku svoju misao, i nakon što sam izgubila i posljednjeg člana svoje obitelji (osim svoje djece), očekivala sam tu pokrpati rane svog srca, jer gdje bi se to moglo više očekivati ako ne na duhovnom portalu.  No sudbina je bacila kocku drugačije i odredila jedan drugačiji put. Protiv sebe ne mogu, i ne želim. Smatram nepravednim vaš postupak, i cijenim svoje mišljenje. Prozvati mene da rješavam svoje privatne razmirice preko Magicusa – jednostavno nije u redu, jer to nije istina, nikad to nisam činila, osim reagirala ako bi mene netko prozvao, ali sudeći po vašoj reakciji i komentarima, vi to ne smatrate tako, pa ne znam kako bismo se uopće mogli uskladiti.   

Danas ću proliti koju suzu, zbog tuge što je sve tako završilo, jer sam zaista neizmjerno tužna, a sutra ću zapaliti svjećice na torti i puhnuti ih sa željom da na Magicusu uvijek bude pozitivna vibra i frekvencija. To želite zar ne?

Ja ću i dalje nastaviti sa svojim aktivnostima, s vjerom u sebe i svoj rad. Prije dva tjedna sam imenovana za predstojnika razreda za poduzetništvo ispred Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u dijaspori, a dodijeljen mi je i zadatak brige o mladima i djeci. To je velika čast, i zaista se radujem predstojećem radu i bitkama. Otud i današnja priča o byllingu, iz razloga jer na žalost nasilja ima sve više i više među nama, i to u svim oblicima.

Ukoliko u svojim bitkama uspijem, sjetite se ponekad da sam bila dio vašeg svijeta, i da sam svoje korake učila zajedno s vama, a kao ne uspijem, vi ste duhovnjaci pa izmolite pokoji Oče naš.... za moju dušu, jer prije ću umrijeti nego odustati od svoje zadaće!

Ne pišem ovaj tekst zato da bih izazvala sućut ili sažaljenje i potakla da me netko zagovara na povratak, ne, kako ste do sada već rekli, i za druge autore,  ovo je moja odluka, i donijela sam ju svjesno,  i cijeli dan razmišljajući o njoj. No ukazala se kao jedina razumna odluka nakon svega što se dogodilo danas.  

Pišem ovo stoga, što ne želim da se stekne dojam da sam pobjegla, ja ne bježim, nikad se ne zavlačim „u rupu“, jednostavno, odlučujem se za mir. Mir u svojoj duši, koji ne mogu steći ako vlada nepravda, a ista mi je nanešena. Sad mi je čak i žao što sam tražila da reagirate na uvrede, trebala sam to riješiti na drugi način, a vas pustiti da uživate u tome kad ljudi čitaju kako dopuštate da se vaši autori vrijeđaju, i to u dijelu koji nema veze s pisanjem.   

I vama i sebi želim svako doro i sreću u daljnjem radu!

Nek vas dragi Bog blagoslovi!