Recimo da sam na tuzi magistrirala, uskoro ću i doktorirati. Da me u pol noći netko pita što je to tuga mogla bih je vrlo precizno opisati. Tuga je osjećaj da ti je srce veliko kao kuća, ispunilo  je cijeli prsni koš, ali umjesto da veselo kuca kroz njega para ogromna bol. I to ne na neke dugačke razmake, već gotovo svake sekunde. 

Tuga ima različite definicije i različite jakosti. Tužni možemo biti iz raznih razloga. Malo dijete tužno je ako ne dobije omiljenu igračku, ako ga mama ne uzme na vrijeme na krilo, ako ga ne primi za ruku  upravo onda kad ono to želi. Tužna zna biti i mlada djevojka ako nema dovoljno novca da kupi omiljene štikle,  ako ju tata ne pušta ne ples do kasno u noć, ako ne uspijeva postići dobru ocjenu iz predmeta koji joj ne ide baš najbolje, itd.... mladi ljudi i mala djeca znaju biti tužni zbog brojnih razloga koji kasnije, kad čovjek ostari ispadnu gotovo smiješni.

Odrasli pak imaju drugačiji pogled na tugu. Ali kako god se zbroji i s koje god strane pogledamo, tuga izaziva suze, osjećaj bezizlaznosti, bezvrijednosti, očaja, samosažaljenja.  A je li baš sve bezizlazno, i da li tuzi smijemo dozvoliti da nam se useli u srce?

Kako ju pobijediti?

Kako se s njom nositi?

Kako uopće živjeti ako se vi i tuga vozite u jednom kupeu, i tuga propušta svaku stanicu samo zato jer namjerno želi s vama putovati cijeli život. Vlak ne možete promijeniti to je definitivno, ali možet e ju ignorirati. Ma tko nju šiša!

Uostalom, što nam može loše učiniti osim  izmamiti malo suza na oči, koje bi i tako često u životu zasuzile, jer suze znaju biti i radosnice, a srce.... srce treba malo ojačati, naučiti ga da je svaka tuga prolazna, pa i ona najteža, za koju mislimo da ju nikad nećemo preboljeti.

Od kud toliko znam o tuzi, i kako sam se uspjela s njom nositi?

Kad od malih nogu ne znate za drugo osim za tugu, pomislite da svijet i ne može biti drugačiji, već da u njemu zapravo  caruje  tuga, a sreća, sreća postane nešto nedostižno i pojam koji je prilično teško opisati a kamo li živjeti. Ispadne tad, da u stvari s tugom živiš, i nije ti nikakav problem s njom se nositi,  ali ti je puno veći problem nositi se sa srećom, jer nenaučen na sreću i na lijepe stvari, vrlo lako ih možeš izgubiti, a tada postaneš, ukoliko je to uopće moguće, još tužniji.

Imala sam šest godina kad mi je umrla majka. To nije tuga koju osjeti dijete kad mu nedostaje igračka koja je posljednje vrijeme modni trend, to je tuga koja se čovjeku useli u srce cijeli život. I sada, skoro pedeset godina kasnije, stegne me srce kad vidim kako se brojni ljudi raduju susretu sa svojim roditeljima, dijele s njima svoje roditeljske radosti jer su u međuvremenu majke postale bake, a ja nemam baš nikog od starijih s kim bih mogla podijeliti radost. Imala sam, sestru, s kojom sam dijelila i tu tugu zbog preranog gubitka majke, a onda je i sestra umrla, i moja i njezina tuga postale su jedno. Sve se uselilo u moje srce. Tuga zbog gubitka majke, bake, dva strica, tri bratića, svekra i svekrve koji su mi bili drugi roditelji, tuga zbog gubitka oca kao i zbog nerazumijevanja koje je cijeli život između nas živjelo a pod utjecajem njegove druge žene, tuga zbog gubitka šogorice svih dragih ljudi.

Danas, kad ovako sa svojih nepunih pedeset godina brojim, ispada da samo hodam po grobljima, sudjelujem na sprovodima i obilazim grobove. Najteže je pred  blagdan Svih svetih,  tada ona tuga kojoj ne dam na površinu  pritisne srce, pritisne leđa, ne da zraku da napuni pluća, ispada da je cijeli život samo tuga i ništa više.

 A onda, naučiš se veseliti sitnicama. I te sitnice često znaju nadjačati tugu. I misliš, kako ništa nema gore od gubitka  najbližih a tada osjetiš kontakt s njima i njihovo prisustvo i shvatiš da oni zapravo i nisu otišili, već su uvijek tu, i tuga nekako bude puno manja i podnošljivija. Naučiš se i živjeti bez njih, jer znaš da su ti dali kroz svoj život sve najbolje što su imali, dali su ti puno ljubavi, puno radosti, i da u stvari, ako budeš tužan,  to ne bi bilo ni malo drago tvojim dragima kojih nema na ovom fizičkom svijetu.  I opet te obuzme sreća, zato jer si imao prilike i taj maleni dio života imati ih uz sebe, a i to je nešto.

No, ima trenutaka u životu kada je rane od tuge vrlo teško zacijeliti. To je onaj trenutak kad te povrijede ljudi kojima vjeruješ i neizmjerno ih zavoliš.  Naučen samo na tugu, u svakom živom biću želiš vidjeti tračak koji će ti donijeti sreću i daješ mu neizmjernu ljubav, cijelog sebe, svoje srce, svoju dušu, a ona druga strana ponese se prema tvom daru kao da se radi o običnom smeću. Tuga je tada puno veća, jer žalost za mrtvima s vremenom se izliječi, tuga koju osjetiš zbog sukoba sa živim ljudima zna biti puno teža i dugotrajnija. 

Izgled osobe koju ubija takva tuga nije ni malo reprezentativan. Oči su pune suza, lice sivo zeleno, kosa opuštena, leđa savijena od tereta, ruke spuštene niz ramena, vise onako, bez smisla,  i imaš osjećaš da pred sobom imaš pravog očajnika. A očajnike svi izbjegavaju jer tuga ima moć da se osjemeni i raširi poput ambrozije. Gotovo je neuništiva ako joj dozvoliš da pusti korijenje.  

To sam davno shvatila. Zato sam, posljednji put ove zime, nakon  brojnih tuga koje su se nizale jedna za drugom, kao na traci u nekoj tvornici,  napravila obračun sa tugom. Poslala sam ju na godišnji odmor.

Shvatila sam da je i tuga sastavni dio života i da ne može uvijek sve biti onako kako ja to očekujem. Ali da od života mogu i moram uzeti najbolje. Šačicu ljubavi, šačicu osmijeha, mrvicu lijepog pogleda, pokret tople ruke,  poneki zagrljaj i puno razumijevanja, i sve to izmiješano zajedno recept je za  eliminaciju tuge. 

Teško ju je sasvim iskorijeniti, još uvijek ponekad izbije neki njezin znak na površinu, u trenucima kad me nitko ne gleda, i kad sam sama sa sobom, ali tada brzo misli usmjerim na nešto drugo,  i potjeram tugu tamo gdje joj je i mjesto, u zapećak.