Tuga ne zna za  dane i  sate.

Naprosto dođe kad njoj to paše.

 

Ne pozna bontona, ni lijepih riječi.

I nije došla da te  utješi.

 

Ko nepozvan gost ona uleti,

zatvori vrata, u hipu se smjesti.

 

Prije nego li shvatiš što se to zbiva,

bez pitanja, već se u tebi udomila .

 

Ona je tu samo iz jedne namjere.

Da  potrese i najčvršće  temelje.

 

Da ubode u srce do samog kraja

i pusti rijeku suza  da teče i virove stvara.

 

Iz dana u dan ona ti  crpi snagu,

potapljajuć nadu, tvoju jedinu lađu.

 

U jednom trenutku , zavapiš, 

kroz  jecaj, u očaju:"O Bože, što sada?"

 

Niotkud glasa,samo mukla  tišina vlada.

Brod u daljini plovi, ne vidiš spasa.

 

Toneš polako u tunel, zlokobni, sivi

a svjetlo samo je točka  gore, na površini.

 

Slike se vrte ko film na vrpci, u nizu

život od malih nogu do sada, po redosljedu.

 

Ne vidiš ništa, samo dubinu tamnu,

a sve sad ovisi o jednom jedinom,tvom dahu.

 

U vrtlogu vira što vuče te dolje,

zasvijetli iskra, plamenčić zatitra.

 

Ne dolje, sine  ti tada,već moram gore

na izlaz, u svjetlo ,što dalje od mraka.

 

Al kako? Sa  jednim atomom zraka?

Ne brini, tu  ruka te čeka, njega Nevidljivoga.

 

On će te vodit, samo  hrabro, bez straha.

Tko vjeru ima, njemu je svaka, i najdublja voda, do pasa.

 

Samo pogledaj, gore, visoko.

To nebo se plavi,i sunce se smije,  a voda  talasa.

 

A tuga? Gdje je ona sada?

U presušenim suzama nekog dalekog oceana.