Bio je to plač pustinjaka u tami, o pjesmo moja, kojom bojom da te sad napišem, kojim riječima da te opišem i kome da te pošaljem?

Gdje mi je bilo srce, dok je uspavano snivalo u tišini noći, gdje su mi bile misli dok sam na oltaru tamne zore palila svijeću života?

Ima li me ispod punog Mjeseca, gdje sam saznala tajnu života, otkud sam došla i zastala ispod ovih zvijezda što se nebrojeno puta igraju tuđim sudbinama?

 

Ispod stoljetnog hlada za vrijeme punog Mjeseca nema drugih sjena.

Opet u ogledalu gledam kako su moje sjene zagrljene, zaigrane i skladne.

Opet me zaziva starica iz tame čudeći se toj čudnoj knjizi mog života. Sa nebeskog baršuna zvijezde gledaju očima mačke, a srce postavlja pitanja...

Postavlja tražene odgovore, sjeća se budućih osamljenih gradova, praznih trgova ptica gdje više nema nikoga..

Kako sam još živa iznutra, kako mi Svemir otkucava moj davni nemir, kako zlatna duša objavljuje svoju želju, ah, pjesmo moja, kojom bojom da te sad obojim i kojim riječima te opišem?

Na ovom globusu, starijem od mog postojanja, gori još uvijek to mjesto gdje stojim.

Reci mi, pjesmo moja, mogu li dva oka jednako gledati?

Mogu li dvije duše isto sanjati, može li to jedno biti na suprotnim polaritetima kaleidoskopne svjetlosti?

Ne znam... ostaju prazni odgovori bez pitanja, i to malo srce bačeno u tišinu noći...

Izvana mir. Unutra nemir.

Gdje mi je dom?

Tamo gdje spavam, gdje se budim, gdje živim? Možda.

Svjedoci kažu da je tako.

Duša luta od znaka do znaka, od daha do daha. Pretvorila sam ovu ljubav u život.

I tako traje... u meni je tako.

Razmišljam o tome, kako je želja, kad se ostvari... nebitna.

Čemu onda toliko želja?

Radi trijumfa ostvarenja?

Vjerojatno.

To je kratkotrajan trenutak... i opet sve ide u krug... dolazi duga osamljenost u sebi...

Čekam gosta koji neće doći...

Gledam pun Mjesec na nebu, okomito postavljen točno iznad svijesti što se bori sa onim nesvjesnim u sebi...

Pijem hladnu vodu, kapljice ne donose mir... radost je podijeljena pa u romboidnom obliku zauzima moć spoznaje...

Gdje mi je dom?

Tamo gdje živim, dišem, sanjam, spavam?

Možda. Svjedoci kažu da je tako... ja se još nisam uvjerila....

Pokrio me san sinoć...san bez snova...

Svoja tamna krila spustio je na oči, noćna tmina zgusnuto se povukla u kut...čekala je...

Otvorila sam oči srca...

Ispod sunčane staze vidjeh sjenu kako me zove...

Kamen i pijesak...

Izvor, iz kojeg teče bistra voda, ne gubi se u pijesku...

Noćna tmina zgusnuto čeka u kutu...

Na oltaru noći zapalila sam svijeću...

Otvorenih očiju, dok me san pokrivao, krenula sam putem sjene što me zvala da vidim kakav je život pastira...

Kako mogu biti pastir, kad ne znam što je to?

Crveno Sunce sna se smiješilo...

Snovi bez boja, bez vremena...

Glazba bez zvuka...

Je li bilo prije ponoći ili nakon nje, ne znam?

Noćna tmina je zgusnuto čekala u kutu.

Sjena me vodila do predvorja raja.

S one strane postoje jedna vrata...

Kroz ta vrata prolaze samo čista srca...

Zastala sam...

Je li moje srce tako čisto?

Počelo je jače kucati...

Kuca li od sumnje ili pitanja, zašto ga to pitam?

Sjena me odvela dalje, pokazala mi je odgovor...

Noćna tmina se pokrenula iz kuta...

Odgovor je stajao, blistav i jasan, zlatan i čist...

Na oltaru noći svijeća je dogorijevala, ugasila se...

Odgovor je stajao i dalje, srce se nasmiješilo.

 

 

(napomena: moj tajni noćni svijet mašte i snova mi je inspiracija za duge sate osamljenosti koje ponekad osjećam u sebi i koje zapisujem na dolje navedenim linkovima:

 

http://shadowofsoul.blog.hr

 

http://moj-plavi-svijet.blog.hr/)