Ah ta usamljenost....

Zakuca na vrata svakom od nas,

kada - tada.

Sramežljivo pita može li ući

pa se udobno smjesti

u neki tvoj kutak u  žalosnoj duši.

Sasvim polako, bez imalo srama,

ona sa tobom polako zavlada.

Golica i dira , baš to nju briga,

da li to boli i kako ti tada.

Pitanja niže jedno za drugim,

želeći znati sve,

ama baš sve što te  muči.

Neda se tebi o tome pričat,

ionako dosta jada

što ponekad teški ti dušu pritisnu

da bi polako, a onda sve češće

i poneku suzu na oko stisli.

"Ništa ne brini,

to muči me sada."

Al sada  zaboravi  vrijeme,

pa odjednom postane sutra,

i tako svakog slijedećeg jutra.

Klupa u parku odjednom zamijeni

onu samoću iz stana.

Put do nje je dugi i pust,

vidjeti možeš  tragove  svoje 

što vuku se vuku za tobom

bez imalo straha.

Neko mi reče: "To On te nosi!

Ne brini, nisi sama."

Tad počneš razmišljat: 

" Što znače te riječi?"

i važeš potiho:

" Jesam li ili nisam sama?"

Korak po korak klupi si bliže

što čeka negdje već jako stara.

Na njoj su neki sjedjeli sate,

kad zbrojiš ih skupa,

zaboraviš na se.

Mislima oni preli su čipku:

" Ima li utjehe za me

kad legnem u sitne sate?"

Ako se sjedneš na jedan kraj,

ostavit ćeš mjesto

za nekog tako

što potrebu ima da odmori dušu

i sjedne na onaj drugi kraj.

Razmak na klupi što vas odvaja

mjesto je jedno

što čeka još jednog

da sjedne sa vama.

Tišinu tad dugu prekinu  riječi

jer riječ je tu 

da dušu liječi.

A zna se kakve su riječi.

Jedna po jedna nižu u priču

tražeći susret

na tom istom mjestu

možda već sutra za novu priču.

Usamljenost se tada

počne meškoljit i pita:

"Što je to s tobom, zar me ne čuješ?

Meni je dosadno sada."

"Pa zar ne vidiš?, odgovaraš tada

"Ja više nisam sama!"