Ako ste pušač, jedna stvar garantirano vas živcira, u lokalu za stolom kada neki nepušač zgužva u lopticu papirnati rupčić, podere na komadiće nekakav stari račun, skupi koštice masline, savije plastičnu žličicu za kavu, slomi čačkalicu, oguli čak koru naranče i sve to zajedno složi u pepeljaru. Mene to momentalno raspizdi. Gledam desetak sekundi njegovu urednu hrpicu otpadaka nasred stola i udahnem nekoliko puta da se umirim, prije nego ga sabranim glasom upozorim:

"Gle, ti vjerojatno nisi išao za tim, nije ti bila ni potreba, ali ovi simetrično raspoređeni žljebovi na obodu ove okrugle, plitke staklene posude upućuju na njezinu sasvim jedinstvenu namjenu.

"Molim?" začudi se on.

"Pepeljara nije kanta za smeće", objasnim mu pažljivo naglašavajući svaku riječ.

Bogzna zašto nas to tako ljuti, naoko je sitnica, ali kada nepušač u neznanju uzme koristiti pepeljaru u svrhu koja joj nije izvorno zamišljena, osjetimo kao da nam je ugrožen integritet, kao da netko otkida dio od našega ionako razmrvljenog pušačkog svijeta. Sitne otpatke u pepeljari, osobito one plastične, koji se rastale na žaru cigareta, doživljavamo kao maleni čin agresije. Alert! Alert! Neprijateljske trupe iskrcale su se na naš teritorij.

A zaista, nije to bez vraga. U doba ovoga nemilosrdnog nepušačkog križarskog pohoda, pepeljare su nam simbol utočišta, sigurnosti. One su znak da smo dobrodošli, da smo na svojemu, da nas nitko neće otjerati. Zatekli ste se zacijelo prvi dan negdje u nepoznatoj zemlji, u Belgiji ili Češkoj, na primjer, kako lutate ulicama istražujući lokalne običaje i zakone. Dobro, istraživanje je možda preteška riječ jer vas, za početak, ne zanimaju ni kuhinja ni šoping ni historijske znamenitosti. Vaša nikotinska ovisnost grozničavo traži samo jednu jedinu stvar. I neviđeno se razgalite ako je napokon nađete.

"Imaju pepeljare!" šapnete sretno, dlanovima zaklanjajući pogled kroz staklo pivnice, a onda se okrenete prijateljima i svima im oduševljeno objavite: "Narode, ovdje imaju pepeljare na stolovima!"

"Imamo Belgiju!" zaviče onda netko visoko podižući stisnute šake.

Ne znam kako homoseksualci u stranome gradu nađu gay bar, ali ja znam što ja tražim. Pepeljara na stolu kafića meni je kao svijeća na prozoru. Znak da je zrak čist i da mogu slobodno ući i zapaliti u mjestu koje nije palo u nepušačke ruke, mjestu koje, blagoslovljena bila njegova borba, još hrabro pruža otpor mrskom okupatoru.

U lokale s pepeljarama sklanjamo se kao odmetnici u jataka. Pepeljare su mali žrtvenici oko kojih se, kao prvi kršćani u rimskim katakombama, okuplja naša progonjena sekta duhanskih ovisnika. Zbog toga je bolno i uznemirujuće kad netko zgužvanim rupčićem ili korom naranče oskrnavi to, nije pretjerano reći, sveto mjesto.

U restoranu u koji redovno navraćam, shvatit ćete zašto vam ne smijem otkriti njegovo ime, konobar oko jedanaest navečer, kad ostanu samo najodaniji gosti, koji su redom provjereno čvrste, moralno ispravne osobe, a ne nekakve cinkaroške gnjide što bi odmah zvale inspekciju, zaključa vrata, spusti rolete i podijeli nam pepeljare po stolovima. Svečani je to trenutak. Kad dođu staklene pepeljare, nas kao da je sunce slobode obasjalo. Gotovo da bismo ustali i gromko zapjevali neku borbenu.

Istina, ima i lokala gdje se staklene pepeljare u jedanaest navečer miču sa stolova, ali to je druga priča. Svjedočio sam toj pojavi jednom davno u jednom periferijskom buffetu Kozara, lokalu na zlu glasu, sumnjivom mjestu s nasilnim gostima. Konobar bi, dakle, kad bi se ekipa iznapijala, tek zbog predostrožnosti, teške staklene pepeljare zamijenio onim laganim plavim, od tankog aluminija. Pa ako krene marisana, da bude što manje ranjenih. Ne znam jeste li koji put dobili staklenom pepeljarom u glavu? Nije najugodnije iskustvo.

Pepeljara, kao što znamo, ima raznih oblika i veličina. Obično su niske i valjkaste, ali tu i tamo još se nađu one duboke od masivnog plavog stakla, što su dizajnirane kao ljuljani, a našim roditeljima bile su vrhunac otmjenosti. Natpis u dnu upozori vas gdjekad da je vlasnik bio u Londonu, Petrogradu ili Međugorju. One međugorske ispunjavaju vas nelagodom. Ako i niste pobožni, svejedno ne želite gasiti opušak na naslikanom licu Majke Božje.

Imate li prijatelja koji je upisao keramičarski tečaj, očekujte da će vam za koji tjedan svakako darovati pepeljaru koju je vlastoručno izradio. Potrudite se radovati njegovom uspjehu, njemu će to mnogo značiti. 

Napokon, pepeljare ćete naći i u nepušačkim kućama. Ako su se domaćin i njegova supruga ostavili cigareta, u teškoj pepeljari od brušenog kristala danas obično drže ključeve i metalni novac. Nekad ćete je vidjeti na sredini stolića za kavu ispunjenu lješnjacima ili bombonima. To je možda najgore za vidjeti. Nemoguće je kazati negostoljubivije upozorenje da se negdje ne smije zapaliti, ništa ne zrači takvim odbojnošću prema pušačima kao lješnjaci u kristalnoj pepeljari. 

Uvijek me rastuži prizor pepeljare kojoj je tako nedostojanstveno oduzet smisao i svrha njezina postojanja. Ima ona ogranizacija šašavaca koji kradu gipsane patuljke u vrtovima da bi ih tobože pustili u šumu. E, tako bih ja krao pepeljare iz nepušačkih kuća i udomljavao ih kod dobrih ljudi koji će se bolje brinuti za njih.

Ali, onda opet, pomislim da je možda ipak bolje da pepeljare ostanu tu gdje jesu, jer tko zna, možda domaćinu jednom dođe do pameti što propušta i pogled mu padne na pepeljaru na stoliću, pa ogorčeno zaključi:

"E, jebali vas lješnjaci!"

I onda zapali kao čovjek, žudno udišući dim u pluća.