Dragi Magicusi,

došlo je vrijeme da Vam se zahvalim na kratkotrajnoj, ali iscrpnoj suradnji ovih par mjeseci i poželim Vam svako dobro u daljnjem djelovanju na Magicusu. 

Već dugi niz godina radim na rehabilitaciji neuroloških pacijenata tek probuđenih iz kome i svakodnevno sam svjedok teških, tragičnih događaja.Gledati pacijenta nekoliko mjeseci  pa i do godinu dana bez mogućnosti komuniciranja sa njim, pratiti mimiku njegovog lica, njegovih tjelesnih reakcija, sa vrlo malo pomaka i bilo kakvog izgleda da će učiniti neki pomak  prema naprijed, ima težinu samu po sebi, a tek susretati se s članovima obitelji i njihovim očajnim izrazom lica i bolom  u očima nanosi meni osobno bol s kojom se ponekad  teško  nosim.Vrlo sam često svjedok pravih drama, ispada histerije, frusta i dugo skrivenih kompleksa koji u takvim situacijama izlaze na površinu i ispoljavaju se prema nama jer smo 24 sata u stalnom kontaktu sa njima pa tako i njihov pufer sistem.Znati odovarajuće reagirati u datom momentu na pravi način iziskuje puno snage, ljubavi i energije koja istroši sve  moje baterije i kad zatvorim vrata klinike i sjednem u auto moram nekoliko puta duboko udahnuti i pokušati svoje misli i osjećaje dovesti u red kako bih bila sposobna funkcionirati u mom privatnom životu gdje me čekaju djeca u pubertetu sa svojim problemima i zahtjevima.I muž naravno sa svojima.U nekim krajnje teškim situacijama kad drami , čini se,  nema kraja i za kraj hvatam ruksak težak 25 kg i stavljam ga na leđa jer negdje u ogromnom kompleksu netko ostavlja ovozemaljski svijet trčim , bez daha i gotovo bez snage pokušavam dati sve od sebe da oživim tijelo koje samo vegetira, prva stvar koju tada poželim je čuti MOJU DJECU i uvjeriti se da su ŽIVA I ZDRAVA.I vjerujte mi , kad čujem njihov glas punim se .Jer svjesna sam više nego ikada koliko su mali problemi koje imam i što znači ujutro otvoriti oči i moći vidjeti.čuti, udahnuti, progovoriti, dignuti se iz postelje, jesti....Naprosto MOĆI ŽIVJETI.Večeras je upravo bio jedan od tih velikih dana kad sam zatvorila vrata klinike i zakoračala u noć. Sjela sam u auto i nekoliko minuta ostala zuriti u prazno dok su još uvijek slike  beživotnog tijela bila predamnom.I dok pišem ovaj članak u jednom dahu, vidim lice žene ispunjene bolju i plač male djece koje su ostale bez oca.I onda , da odagnam sve te bolne slike, sjedam pred kompjuter i s nadom u neku hranu za moju dušu i tijelo, otvaram stranice  Magicusa i čitam članke i komentare pod njima, pitam se gdje ja to živim?I da li mi to uopće treba? Zar nije Magicus jedan od onih portala koji bi trebao biti hrana svima nama, dati na mir i spokojstvo? Znaju li neke osobe što znači imati problema ovakve vrste? Poželim ih na silu odvesti u moju kliniku i prošetati od sobe do sobe da gledaju bespomoćne, na aparatima priključene ljude koji imaju oči otvorene . ali ne vide, čuju ali si ne mogu protumačiti glas  i zvuk, sa kanilom za disanje i kisikom, nepomične, ukočene i da ih onda pitam: Imate li kakav problem ? I u čemu je Vaš problem? S kim ste Vi to u konfliktu i zbog čega? Duboko sam uvjerena da bi večina od njih ostala u šoku i možda bi na neke stvari i "probleme" gledala drugačijim okom.

Ispričavam se svim onima na čije sam članke odgovarala jer su bile jedne od onih osoba koje život znaju živjeti i koje svojim djelovanjem unose život u ovaj portal.One su bile moja oaza, moje sunce  u upravo ovakvim situacijama kao večeras. Još jednom: Veliko hvala.

Pozdrav svim magicusima

Ljubičica