Već petnaest punih dana mislim na tebe i žudnja me izjeda. Ne izlaziš mi iz glave, prokleta bila! Nastanila si mi se u njoj bez mog dopuštenja. Ja, koji sam nekada bezbrižno krstario ulicama obilazeći omiljene kafiće, ležim zatvoren u stanu i samo mislim o tebi. Na tvoje vitko tijelo i hod divlje mačke, uvijanje bokova. Misao samo lebdi oko tvoje pojave. Ne mogu objasniti svoje ponašanje. Još se nikada nisam ponašao ovako. Pokušavam shvatiti, ali ne ide, ne shvaćam i gotovo. Kraj! Ovo nisam ja! Gdje sam nestao? Uvijek sam sa velikom dozom prezira gledao na muškarce koji su se ponašali na taj način. Život mi se osvećuje, ruga, smije i to me ljuti. Navikao sam upravljati svojim životom, a sad odjednom to ne mogu. Zbog čega? Ili koga? Zbog tebe? Ta vidio sam te svega jednom, one večeri dok sam, kao i obično visio nad šankom, na svom uobičajenom mjestu, u uobičajeno vrijeme, ispijajući uobičajeno piće. Tvoj je smijeh doplovio iznad glava gostiju do mene, a sjedila si sa veselim društvom, bilo vas je osmero, podalje od mene u kutu za duplim stolom, kad je tvoj smijeh zaplovio kroz polutamu lokala i obavio se oko mene i pokrenuo čaroliju za koju nisam ni slutio da postoji. Nepoznati osjećaji. Snažni. Nekontrolirani. Okrenuo sam se i pogledao te i više te nisam mogao prestati gledati. Takvu sam ljepotu, prije nego sam ugledao tebe, prateći odjek tvog lepršavog smijeha, samo sanjao, zamišljao, priželjkivao. I nikada nisam ni pomislio da bih je mogao naći, ugledati. Bio sam uvjeren kako postoji samo u mojoj bujnoj mašti, a sad je odjednom mašta postala stvarnost. I stvarnost je bila ljepša o mašte!

   Sad si bila tu, nekoliko metara udaljena i ja sam, ne razmišljajući, ne mareći ni za što, postupajući poput automata, poput nekog vražjeg robota, jer morao sam tako postupiti, ustao i prišao ti, a tvoje društvo zamuklo i buljilo iznenađeno u mene, a meni se živo fućkalo za to: vidio sam tebe, samo tebe, jedinu tebe. Samo si ti postojala, sve je ostalo nestalo. Tvoja je crvena kosa za mene postala sunce u mom Svemiru. Jedino sunce prema kome sam morao gravitirati: nisam imao drugog izbora.

   - Oprosti - rekao sam, naginjući se nad tobom, nad tvojom raskošnom plamenom kosom, udišući pohlepno njen miris, upijajući ga svim porama - bi li bila ljubazna i popila piće sa mnom, tamo, u onom kutu, u miru: želim razgovarati sa tobom. Moram razgovarati sa tobom!

   Gledala si me razrogačenim od iznenađenja zelenim očima posutim sitnim i crnim točkicama, blistale su poput dijamanata, nesigurno se osmjehnula, zategla ramena, pogledom se konzultirajući sa svojim društvom, zatim bez riječi ustala i pošla ispred mene, prema stolu na koji sam malo prije pokazao. Gledao sam ti u kruškoliku stražnjicu dok si plovila, ne hodala, već plovila ispred mene uvijajući se bokovima, zanosnim osmicama koje me bacale u lude snove izazivajući u meni ekstazu. Jedva sam se suzdržavao: želio sam ti položiti ruke na bokove, osjetiti njihov ritam, stopiti se sa njima.

   - Želim te - rekoh ti, čim smo sjeli. - I učiniti ću sve ne bi li te dobio.

   - Ništa više nećeš morati učiniti - odgovorila si: zadrhtao sam od tvog glasa. - Daj mi adresu i sutra sam u pet poslijepodne kod tebe.

   Dao sam ti adresu i nisam mogao vjerovati svojoj sreći. Zar tako lako doći do nedostižnog? Euforija me opila i ostavio sam piće nepopijeno, izašao iz lokala i u hladnoj noći dugo šetao, ne bih li pronašao mir, ne bih li nekako stišao oluje koje su divljale u mojoj duši. Gledao sam u beskrajno crnilo neba posuto zvijezdama i tvoja mi kosa bila ljepša u sjećanju. Što je jebeni Svemir prema ljepoti tvoje crvene kose? Zamišljao sam tvoju crvenu kosu u svojim rukama, među mojim prstima, rasplićem je i njome ti prekrivam grudi, a ti me gledaš, osmjeh ti blista na licu i gledaš i uzvraćaš milovanjem. Ekstaza me prožimala, dok sam prolazio preko mosta i skretao prema zgradi u kojoj stanujem. Hodao sam kao u snu i mislio kako ono obećavajuće sutra neće nikada doći, vrijeme je stalo, činilo mi se i pritiskalo mi dušu.

   Ali je došlo: nakon gotovo besane noći, konačno je svanulo, ustao sam, pio kavu, i čekao, čekao, čekao...a minute se beskrajno sporo odmotavale. Svaka sekunda jedan bol. Bol do bola.

   Poslijepodne se na slomljenim nogama dovuklo, sporo i bolno, ali nisi došla, nije te bilo, nisam te vidio, nisam te čuo, nisam te milovao, a želio sam te toliko, da mi je želja pričinjavala nesnosnu bol.

   Razbolio sam se, prokleta bila, vrućica me stezala, okovala vatrenim prstima i nije napuštala. Ležao sam i umirao, umirao za tobom. A ti? Gdje si bila?

   Nekako sam vrućicu pobijedio, ali želju za tobom nisam. A to je bila glavna boljka. Pokušao jesam pobijediti želju u sebi za tvojim tijelom, ali se stalno vraćalo sjećanje na tvoj zeleni pogled, zamah bokova i istog bi časa sve ostalo prestalo postojati. Uzbuđenje me neprekidno držalo, želio sam te sve jače i jače i postajalo je neizdrživo. Uzbuđenje je dobro, ako traje normalno vrijeme, ali ovo ... ovo je bilo čisto ludilo, žudnja za ženom, žudnja od koje se umire. Ah, kakva bol! Prepone mi zahvatila bol i nije me više puštala, postajala je sve jača i jača i nepodnošljiva, prokleto bolna i sigurno svakome drugom nepodnošljiva, ali sam je ja podnosio, prilično mirno, jer dolazila je zbog tebe i na neki sam je jebeno čudan način i zavolio, tu bol, sprijateljio se njome. Ne znam kako, ali jesam, podnosio sam je dan za danom. Tri dana, sedam, deset, petnaest dana bolnih prepona, toliko bolnih da nisam mogao hodati. Ležao sam i ječao potiho i priželjkivao smrt. U tvom zagrljaju.

   I upravo kad sam zbog silnih bolova utonuo u neko čudno stanje, u kome nisam razlikovao zbilju od sna, prodorna zvonjava na ulaznim vratima vratila me u stvarnost, u bol, u očaj.

   Sa mukom sam ustao, neobrijan, nepočešljan, obučen u stare i izbledjele traperice i crvenu majicu kratkih rukava, bosonog se dovukao do vrata, otvorio ih ...

   - Stigla sam - rekla si mi nasmijano, progurala se pored mene i ušla u stan. - Malo sam zakasnila, ali mislim da mi nećeš zamjeriti, je li?

   Ništa nisam rekao. Nisam znao što reći. Nisam mogao ništa reći. Bila si tu i to mi je bilo dovoljno. Zaboravio sam na protekle bolne dane, sve je postalo nevažno, nebitno, fućkalo mi se za čitav svijet, za bijedu u njemu, za ratove, prirodne katastrofe, ma baš ništa osim tebe me se nije doticalo.

   Bilo me malo sram zapuštenog izgleda, ali mi se činilo da ti ne mariš, pa sam i ja prestao misliti o tome. Prišla si mi spontano, kao da se poznajemo godinama i počela me ljubiti. Ljubili smo se i svlačili jedno drugo, pomičući se prema obližnjem kauču. Usne ti bile slatke, baš kao što sam u vrućici zamišljao, ali tvoje tople usne, uzdrhtalo tijelo i vrući dah, nisu me mogli probuditi iz mrtvila, suviše sam dugo čekao, suviše dugo patio, suviše dugo te želio, sve je bilo nekako suviše dugo i nisam mogao i bilo me stid što ne mogu i umalo suze da mi grunu na oči.

   Ali onda je đavo u tvom lijepom tijelu pokazao pravo lice: nasmijala si mi se u lice i prezrivo me gledajući, odmakla od mene, gledajući u moje mrtvilo, moju nemoć.

   - Što je ovo? - upitala si, a lice, o bože prokleti! lice ti je bilo puno prezira koji nisam mogao podnijeti. - Jadniji prizor nisam vidjela. Misliš li ...

   - Šuti! Samo šuti, molim te! - zaječao sam, a bol me prožela, uhhhhh, koja bol, ona prije ništa nije bila prema ovoj, uništavajućoj boli, crnoj, crnoj ...

   - Zašto da šutim? - posprdno si nastavila, unoseći mi se u lice: tvoje je lice zlobno sjalo i čudio sam se tome i nisam mogao shvatiti, što se to događa, a bijes se počeo podizati u meni, naglo, brzo, prijeteći... - Htio si da ti dođem, zar ne? A zašto? Da bih vidjela ovo?

   Zgrčio sam se i gledao u tvoju ispruženu ruku koju si upirala u moje genitalije, a mržnja i sram i bol izmiješale se u meni u masu patnje, nepodnošljive patnje. Nastavila si:

   - Jadni si mi ti...

   Nisam ti dozvolio završiti. Sva ona bol, koju sam toliko strpljivo podnosio sve ove dane, eruptirala je iz mene i munjevito sam te zgrabio za vrat i stisnuo, jače, još jače, uživajući beskrajno u svojoj moći, uživajući beskrajno ludo, dok sam gledao kako ti se zeleni pogled mijenja iz posprdnosti u bol, zatim u očaj. Stezao sam te nemilosrdno i sa velikim uživanjem, kujo prokleta, uživajući u tvojoj boli i znajući, kad te konačno prestanem stezati, kako nikada više nikoga nećeš pogledati onako prepuna prezira kao što si pogledala mene, mene koji sam izgorio zbog tebe! Prokleta bila, moja voljena!

 

Copyright © 2006. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.