Hodamo sunčanom stranom ulice, prijatno je toplo, ugodno za šetnju. Ustali smo prije sat vremena, priuštivši sebi lijeno jutro i sad je jedanaest sati, proljeće se osjeća i dok se po inerciji približavamo obali i svom omiljenom kafiću na njoj, uživam u mirisu mora. Oko nas je vreva, mnogi su, poput nas dvoje odlučili iskoristiti subotnje jutro u šetnji. Dan je savršen za uživanje u njemu, zrak je čist i mirisan, pomalo slan, sve štima, ali u meni se nastanio crv sumnje, pa ruje, ruje ...

   Jedva sam je noćas nagovorio na vođenje ljubavi i ne razumijem zašto, a strah me pitati. Moja je Rina podatna, voli udovoljavati, ali noćas … Nisam ranije nikada trebao moliti za to: uvijek je bila spremna i podatna i nastojala udovoljiti mojim željama. I dok smo to radili, osjećao sam Rininu odsutnost: nije to bila ona žena koju poznajem. Čudan osjećaj. Zagrljaj je nekako bio mlak, bez snage, bez topline, ali me to nije spriječilo da pomoću njenog vitkog i lijepog tijela pružim uživanje i zatim olakšanje svome tijelu. Poslije je ustala, otišla u kupaonicu i dugo se zadržala. Kad se konačno vratila, imala je čudan izraz lica i posumnjao sam da je plakala. Jesam li ja kriv za to tajno plakanje? Možda nisam trebao navaljivati? Možda je uvrijeđena? Ali ...zašto onda dvoje žive zajedno, ako ... i koliko se sjećam, nikada do sada nije bila takva, a već smo zajedno gotovo pet godina. Dovoljno vrijeme da muškarac upozna ženu. A opet ...nesiguran sam, priznajem, onaj crv sumnje kopa u meni, ne da mi mira ... Do prošle je večeri uvijek pristajala na moje želje, iako sam znao kako je ponekad umorna. Živjela je zbog moje ugode. Mijenja li se to sada? Ako se mijenja, zašto se mijenja?

   - Hoćemo li na kavicu? - pita me Rina, dok prolazimo pored cvjećarnice u kojoj sam joj kupio prvi cvijet, crveni karanfil.

   - Možemo - kažem i gledam je: budi li u njoj uspomene ova mala cvjećarnica pored koje se nalazimo? Njeno je lijepo lice ravnodušno. Ne budi.

   - Jako sam slabo spavala - reče mi ona, kao da se opravdava što želi popiti kavu: ni to nije nikada ranije radila.

   U meni uzbuna. Što mi želi reći? Moja Rina spava poput klade, lagano otvorenih usana i uz tiho hrkanje na koje sam navikao i koje pomalo čak i volim.

   Pronalazimo stol na rubu improvizirane terase, sjedamo i naručujemo kavu, koja nam je ubrzo donesena. Lovim Rinin pogled, ali nikako ga uloviti. Vješto izbjegava susret očiju i luta pogledom sa putničkog broda do galebova u letu i sad sam već siguran, kako me čeka težak razgovor. Šutim, pijem kavu i čekam. Osjećam napetost kako raste. Ne čekam dugo.

   - Moram ti nešto reći - kaže ona i gleda me pravo u oči i po tome znam da je odlučna.

   Klimam i ne govorim ništa. Ne usuđujem se. Ostavlja me! Sad znam. Kako ću bez nje? Kako? Ne smije me ostaviti! Ona mi je sve! Ali, već je i ranije tako počinjala i kad sam pomislio da je sve gotovo, popuštala bi i ponovo bi to bila moja nježna Rina, koja je svoju nježnost čuvala samo za mene. Ne voli svađu, ne zna se prepirati, popušta pred mojim argumentima. Dopada mi se to, priznajem. Ne smijem joj pokazati svoj strah: osjeti li ga, dobiti će snage za izvršenje svoje prijetnje. I zbog toga je mirno gledam, kao da razgovaramo o vremenu, a nečem banalnom, o čemu razgovaramo tek toliko da nam prođe vrijeme.

   - Ovako više ne ide - reče ona. - Ne mogu više ovo podnijeti.

   - Što podnijeti? – pitam je.

   - Čitav naš ustajali zajednički život!

   - Zašto ustajali?

   - Kako ga drugačije nazvati? – uzvraća ona. – Kad se posljednji put u našem životu, ako se to može nazvati životom, dogodilo nešto uzbudljivo, neočekivano?

   - Nije smisao života u uzbudljivosti.

   - Ali nije ni u mrtvilu! – kaže ona ljutito.

   - Mislio sam da si sretna.

   - E pa, nisam - kaže ona i okrzne me pogledom. - Zanemaruješ me, ne obraćaš ni malo pažnje na mene...

   - Znaš da to nije istina - prekidam je.

   - A ti znaš da sada ne govoriš istinu - nastavlja ona uporno. - Postao si gotovan, ležiš i čekaš ... a što čekaš, nije mi jasno. Znam samo da se ne pokrećeš. Miruješ. Kao da si mrtav.

   - Što želiš da učinim?

   - Nije stvar u tome što ja želim - kaže ona i odmahuje glavom. - Stvar je u tome što ti ne želiš učiniti ništa. Dozvoljavaš da život teče pored tebe i ne sudjeluješ u njemu. Zanemaruješ me, ne primjećuješ ... ne dozvoljavaš ni meni živjeti, jer tebi tako odgovara.

   - Ah, to je ...

   - Zar je to malo? - uzvraća ona i podiže obrve. - Ja želim suputnika, a ne nekog koga moram vući ...

   - Čekaj, čekaj ...

   - Neću čekati - kaže ona. - Dovoljno sam dugo čekala. Više ništa i nikoga ne želim čekati. Želim ići naprijed, uživati život, kreirati svoj život, stvarati događaje, a ne ležati kući i čekati da me događaji iznenade i da mi se samo događaju bez moje volje i uz moje nerazumijevanje, kao što ti radiš. Provodiš dane ležeći, sažalijevajući svoj jadni život, a jadan ti je upravo zbog toga, što si ga ti takvim učinio. I neću ti dozvoliti da i moj učiniš jadnim. Želim kreativno provesti život, a uz tebe je to nemoguće. Zato te napuštam. I ne moli me, neću ostati pored tebe. Dovoljno si uzeo od mog života. I više nego dovoljno!

   - Ovo nije mjesto za ovakav razgovor – umirujem je: osjećam kako je ljutita, gotovo bijesna. – Razgovarati ćemo o tome kući, mirno i …

   - Nećemo! – prekida me ona uz odmahivanje glave. – Poznata mi je tvoja rječitost: već si me nekoliko puta uspio odgovoriti od mog nauma i žalim zbog toga. Ali nećeš više!

   U čudu je gledam kako ustaje i odlučnim korakom odlazi. Ne prepoznajem je: nikada to nije učinila. Mirno sjedim i dovršavam svoju kavu. Prisiljavam se na mirnoću. Uzbuđen sam i nastojim se smiriti. Vratiti će se, znam. Već je i ranije prijetila svojim odlaskom, ali ne pokreće se. Boluje od iste boljke koju meni nabija na nos: nepokretljivost. Strah ju je uzburkati ustajalu vodu.

   Znam da će biti tako i nikako drugačije.

   Večeras će doći kući, znam, a ja ću kao i obično sjediti ispred svog prijatelja kompjutera i čekati da Rina priredi i servira večeru, slasnu, kakvu ona zna. Već je gotovo pet godina tako i nema razloga za promjene. Volim uhodanost. Udobnost.

 

Copyright © 2006. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.