Tema mjeseca srpnja 2011:

RANJENI RODITELJ

Zadovoljni smo odazivom na temu mjeseca lipnja ranjeno dijete! Prilozi su bili brojni i doista uspješni. Čestitamo na trudu, uvidima i otvorenosti koja resi mnoge autore. Svi smo zajedno mnogo saznali i spoznali.

Ovomjesečna tema nadovezuje se na pojam ranjeno dijete i slijedi osnovnu misao: svaka ranjenost na emotivnoj osnovi potiče iz druge ćakre, rezervoara naše stvaralačke energije. O količini energije koju imamo u tom rezervoaru u mnogome ovisi i to kakav ćemo roditelj biti. Savršen, cjelovit ili…ranjen?

To je samo teza, a sad krenimo ispočetka. Ranjeni roditelj, tko bi to bio i zašto?

Na početku bijahu očekivanja. Sa spoznajom začeća počinju maštanja i nadanja: „Moje će dijete biti zdravo, lijepo, pametno…ukratko savršeno.“

A onda se dogodi hendikepirano dijete…nešto na što roditelj nije mogao utjecati, hendikep koji ne ovisi direktno o nijednom od roditelja. Usprkos svemu, rađa se u roditelja osjećaj krivice koji se često kompenzira s izuzetnom brigom i ljubavlju za dijete.

Pitamo se nije li u ovom slučaju taj osjećaj krivice indirektni dokaz o putovanjima duše iz života u život i vraćanju dugova iz prošlih života? Intuitivno roditelj hendikepiranog djeteta negdje u dubini duše raspoznaje propuštene lekcije iz prošlih života i sad ih objeručke prihvaća u želji da vrati dug s puno ljubavi i brige. „Nisam li ga ja donio na svijet? Nisam li ja odgovoran/a?“

Ovo gore je čista špekulacija, naravno. Ne bismo voljeli da nas netko proglasi bešćutnim osobama koje ne razumiju situaciju u kojoj se i same nisu našle. Stavljamo stoga zakon karme, opraštanja i vraćanja dugova na stranu.

I krećemo na sljedeću varijantu ranjenog roditelja: dijete je žrtva neke ovisnosti (alkohol, droga, kocka, kompjutor…). E, tu je puno više osnova za razvoj osjećaja krivice!

Prvo što ćemo pomisliti jest: „Nisam bio dobar roditelj.“ Ili ćemo se zapitati: „Možda nisam bio dobar roditelj?“ I tu se snažni osjećaj krivice često pretvara u ljutnju i bijes. Ti se osjećaji prvo usmjere na „problematično“ dijete da bi se zatim sunovratili natrag na roditelja. Ranjavanje se ne može izbjeći!

I tada je ranjeni roditelj spreman na predbacivanje samom sebi: „Nisam mu poklonio dovoljno pažnje, nisam uložio dovoljno vremena, truda, novca… Da sam bio drukčiji/a i dijete bi bilo drukčije, bolje.“ 

I tu često dolazi do osobnih uvida u razlog takvog stanja: „Da, jednostavno smo bili lijeni, nije nam se dalo, nismo imali energije da ga/nju odgajamo, išli smo linijom manjeg otpora…“

I još jedan tip ranjenog roditelja: iznevjerena očekivanja. Nadamo se da će dijete poći našim stopama, da će nastaviti obiteljski posao ili tradiciju, da će biti uvijek na raspolaganju i usluzi, tu negdje u blizini…

A onda se dogodi nešto sasvim neočekivano i dijete proglasimo buntovnikom, neposlušnikom, nezahvalnikom. A sve zato što su naša očekivanja iznevjerena.

Ili nisu ispunjena; roditelj jednostavno osjeća da povrat nije adekvatan ulogu! Dobro tlo za gorčinu i zamjeranje.

Svakako treba razmotriti i pojavu da ranjena djeca jednoga dana postanu ranjeni roditelji jer nisu uspjeli iscijeliti RANJENO DIJETE u sebi, pa su slijedom duge tuge postali ili preblagi i nesposobni za odgajanje ili prekruti i emocionalno hladni i distancirani. Tvore li RANJENO DIJETE i budući RANJENI RODITELJ začarani krug obiteljske patnje prenoseći je tako "s koljena na koljeno?"

A što je s onima koji nisu nikad bili biološki roditelji niti su nekoga posvojili? Ima li i među njima ranjenih roditelja? I kakvi bi to ranjeni roditelji onda bili?

To je današnja tema mjeseca i nadamo se da ćete uživati! Želimo vam puno uspjeha!

Uredništvo www.magicus.info