Poslijepodnevne zimske zrake sunca prodiru u dnevnu sobu, urednu, blistavu. Za malim staklenim stolićem sjedi dvoje: bračni par na početku četrdesetih. On čita novine i poluglasno komentira političke događaje, posprdno i sa smiješkom. Ona sa uživanjem pijucka crnu kavu koju je malo prije skuhala i poslužila.
- Hoćeš li? - konačno ona prekida tišinu.
- Čekaj malo! Što si navalila? - brani se on: želi ostati u udobnoj fotelji i uživati u čitanju novina.
- Ništa ja nisam navalila, samo pitam hoćeš li - kaže ona, trese plavokosom glavom, a glas joj odaje uvrijeđenost. Toliko mu treba dok se pokrene …
Osjetivši što se u njoj događa, on polaže novine na koljena i traži, lovi njen lutajući pogled. Hvata ga i čvrsto drži svojim pogledom.
- Obećao sam, zar ne? - pita je.
- Ah! Tvoja pusta obećanja, dragi moj. - Ona odmahuje rukom i gleda ga sa šaljivim podsmjehom.
- Što sad to znači? - pita on i novinama nestrpljivo šušti, dajući joj na znanje kako bi se želio vratiti čitanju.
- Znaš ti vrlo dobro što znači... - namjerno ne završava rečenicu, znajući kako će ga to podbosti, kao i uvijek.
- Molim te, ne počinji staru pjesmu koju uvijek zbog nečeg potežeš! - kaže on i meškolji se: neugodno mu je.
- Ništa ja ne potežem, kako si se izvolio izraziti - odgovori ona i gleda ga mirno. - Samo te podsjećam na tvoje obećanje. Uostalom i dužnost.
- O, zar smo dotle došli? - Novine su sad već nekoliko puta nervozno presavijene. - Optužuješ me za neobavljanje svojih dužnosti? Pa što ti je večeras, draga moja?
- Zar to nije istina? - pita ona. - Već te ...
- U redu, u redu! Shvatio sam - prekida je nestrpljivo on. - Kvocati ćeš mi sve dok ne bude po tvome.
- Nije istina!
- E, baš je istina, draga moja! Samo je ti ne želiš priznati.
Muk. Uvrijeđena je i on to zna. Ali jednostavno nije odolio podbosti je. Pretjerao je, zna, ali ... ima tu i malo istine.
- Ponekad si grub, znaš, veoma - pomalo tužno kaže ona, sjećajući se njegove nekadašnje galantnosti.
- Možda jesam, ali me ti potežeš za jezik - kaže on nestrpljivo i ustaje, pa stoji tako iznad nje i poziva je pokretom ruke. - Hajde, idemo obaviti stvar: valjda ćeš me onda ostaviti na miru.
- Ne želim na taj način! - sad je zbilja hvata ljutina: zar joj on ne želi udovoljiti?
- O, htjela bi da budem radostan? - pita on i posprdno se smije. - Počašćen?
- Ti znaš što bih htjela, nije tajna - tiho kaže ona: natjerao ju je da se pomalo osjeća krivom. A nema zbog čega. Zar nije najprirodnije ...
- E, tu se varaš, draga moja - prekida joj on misli oštrim glasom. - Sve je oko tebe i u tebi za mene postalo tajnom.
- Jer me ne želiš shvatiti!
- Tebe je nemoguće shvatiti!
- Ne viči!
- Ne vičem! Hajde, idemo to obaviti, što čekaš? Gdje je...
- U spavaćoj sobi, na krevetu - kaže ona ustajući.
- Dobro, idemo tamo.
- Već sam pomišljala kako se nikad nećeš pokrenuti - sa olakšanjem govori ona i kreće prema spavaćoj sobi.
- Ozbiljno? - pita on prijateljski joj položivši dlanove na ramena i šaljivo je gurajući ispred sebe. - Eh, mila moja, pa nisam baš toliko loš! Iako se ljutim što odlaziš na nekoliko dana svojoj majci, svejedno ću ti pomoći zatvoriti prenatrpani kofer. Samo mi nije jedno jasno: zašto ne uzimaš sobom manje odjeće, pa da možeš kofer i sama zatvoriti, ili zašto ne kupiš veći kofer?
Copyright © 2006. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.