Oblak je pun proljetne kiše visio tamo daleko na obzorju, a ja sam mu trčao u susret. Činio se silno dalekim, a opet tako blizu. I kao da me zvao. Pod svaku sam cijenu želio stići na vrijeme ispod prelijepog i bremenitog oblaka. Morao sam biti ispod njega u trenutku kad oblak bude otvarao svoje vodeno-pamučaste zidove i obasipao zemlju nježnim kapima kiše. Želio sam se osvježiti bisernim kapima, sprati neugodne osjećaje koji su se gomilali jedan za drugim i činili me osjećati se prljavo.
Dok sam trčao, činilo mi se da tik ispod tamno-sivog namrgođenog lica oblaka vidim njenu kosu. Nudi li mi oblak utjehu? Zlatna boja se prosipala i plesala oko oblaka po taktu vjetra. Još sam brže potrčao želeći biti pomilovan još jednom zlatnom njenom kosom. Grabio sam dugim i lakim korakom, korakom dugoprugaša, korakom koji ne umara, već kao da svaki novi korak ulijeva novu snagu u uzdrhtale mišiće.
Nisu noge bile te, čiji su mišići drhtali. Srce mi je uzdrhtalo i poskočilo smjestivši se visoko u vratu i gušilo me svojim osjećajima. Čitavo mi se biće ispunilo toplom nježnošću, beskrajnom nježnošću koju sam počeo osjećati prema oblaku. Jer oblak mi je donosio pramen njene kose. Zašto je oblak odlučio biti milostiv i pokloniti mi jedan mali njeni dio, nisam mogao naslutiti. Ali nije me bilo ni briga. Znao sam, dok sam sve brže trčao zelenom i dugačkom livadom omeđenom visokim drvećem čije je lišće vriskalo raznoraznim bojama kakve nikad prije nisam vidio, da jednostavno moram biti ispod oblaka u trenutku kad bude prosipao svoju vlažnu nježnost koja život znači.
Jesam li prije nepažljivo gledao? Ako jesam, zašto sad opažam ono što ranije nisam primjećivao? Je li mi njen odlazak proširio vidike? Hoće li mi pramen njene kose, kojeg ću ukrasti od oblaka, donijeti ono za čim žudim? Jer ukrasti ću zlatni pramen koji vijori ispod sve tamnijeg oblaka, prisvojiti ga, meni je potrebniji nego oblaku. Pramen utjehe. Grliti ću pramen jer nju nikad više neću. Ali nije ni važno: pramen će postati ona. Stopiti ću se sa svakim nježnim dijelom pramena, umotati u njega i udisati uspomene koje u sebi nosi. I ja sam stopiti ću se s njenim pramenom. Postati ćemo nerazdvojni, Jedno, zauvijek!
Prasnula je prva munja! Žestoko su se zatresla okolna crna brda, osjetio sam pod stopalima kako zemlja drhti. Nije me bilo strah. Postao sam neustrašiv i sa samo jednim ciljem prema kojemu sam usmjerio sve svoje napore: zlatni pramen mora biti moj! Izdužio sam još više korak, trčao kao što nikad do sad nisam trčao, osjećajući bol u unutrašnjosti bedara. Volio sam tu bol, znajući da me ona nosi prema željenom zlatnom pramenu. Trčeći svom snagom, nasmijao sam se sad već sasvim crnom oblaku i u nekoliko ludo dugih skokova, odjednom se našao točno ispod njega.
Prilikom doskoka pognuo sam glavu i shvatio da se nalazim u polju žita: zlatno se klasje povijalo pod sve jačim vjetrom. Zlatno klasje oko mojih nogu i zlatni pramen gore visoko. Pružao sam ruku što sam više mogao, napinjao tijelo do krajnjih granica i upravo kad sam pomislio kako neću uspjeti, kako će mi željeni zlatni pramen one koju sam volio nestati zajedno s oblakom u beskrajnom nebeskom prostranstvu, uzdrhtali mi prsti obujme njihovu glatkost. Uspio sam! Dlan moj je prepoznao njegovu mekoću. Valovi me sreće oplakuju, mir se spušta na mene. Držim čvrsto njen zlatni voljeni pramen i više ništa nije važno. Koga je briga za silne munje i gromove i ogromne tople kišne kapi koje me natapaju i kao da me rastapaju ...
- Gotovo je - reče mlada liječnica trgajući zaštitnu masku s lica i uspravljajući bolna leđa. - Umro je.
- U jednom sam trenutku pomislio da smo ga vratili - reče mladi stažist.
- Ah, da - reče umorno mlada liječnica, pa doda službenim tonom gledajući na sat: - Vrijeme smrti: 23:00.
Copyright © 2011. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.
Upisao:
OBJAVLJENO:
PROČITANO
984
OD 14.01.2018.PUTA