William James (1842.-1910.), jedan od utemeljitelja suvremene psihologije, bio je aktivan član američkog i engleskog ogranka Društva za parapsihološka istraživanja i neko je razdoblje bio predsjednik potonjeg (1894.-1896.).

U aktivnostima toga društva sudjelovali su i mnogi drugi istaknuti psiholozi.

Uobičajena vrsta radova, primjerice onih o psihološkim temama, koje možemo pronaći u drugim stručnim novinama, uglavnom pokazuju mnogo nižu razinu kritičke svijesti." (James, 1897., u: Murphy i Ballou, I960., str. 29).

Jamesovo prvo veće istraživanje parapsiholoških pojava uključivalo je medija gospođu Leonoru F. Piper. Ona je imala sposobnost davanja podataka o svojim posjetiteljima posredstvom duha imena Phinuit, koji joj se obraćao u stanju transa. Skeptici su tvrdili da je do tih podataka stizala dobrim detektivskim radom, ili njihovim izvlačenjem iz svojih posjetitelja vještim psihološkim metodama. James je za gospođu Piper saznao preko svoje punice, nakon čega ju je posjetio i izvršio nekoliko pokusa. Tijekom 1885. i 1886., James je poslao dvadeset pet osoba gospođi Piper, koje ona nije poznavala i koje su joj se predstavile pod pseudonimima. Ustanovivši da je gospođa Piper pogodila pojedinosti o tim osobama koje prethodno nije poznavala, James se uvjerio u istinitost njezine nadnaravne sposobnosti (Gauld, 1968., str. 251-253).

Richard Hodgson stigao je 1887. u Ameriku da preuzme dužnost predsjednika Američkog društva za parapsihološka istraživanja, odlučan da potkaže gospođu Piper kao varalicu. Budući da je Hodgson potjecao iz Australije, postojala je mala vjerojatnost da gospođa Piper zna nešto o njegovoj obitelji. Međutim, u stanju transa iznijela je neke podatke o njegovoj obitelji, uključujući nekoliko njegovih preminulih rođaka. Hodgson je 1888. i 1889., organizirao nekoliko drugih seansi, prethodno unajmivši privatne istražitelje kako bi spriječio moguću prijevaru. Istražitelji su ga izvijestili da se ni gospođa Piper, ni njezini prijatelji ni rođaci nisu raspitivali o nekim sumnjivim podacima. Osim toga, nisu primili nikakva izvješća od unajmljenih agenata. Nakon toga su Hodgson i James poslali gospođu Piper u Englesku. Ondje su istraživači pojedinačno odabirali ljude koji će sudjelovati na njezinim seansama, s kojima su je upoznavali neposredno prije seanse. Pod takvim je okolnostima gospođa Piper uspjela iznijeti neočekivane pojedinosti o tim osobama i njihovim rođacima. Poslije, u Bostonu, Hodgson je nastavio godinama proučavati gospođu Piper, uvjeren u njezine sposobnosti (Gauld, 1968., str. 254-258). James je u svom izvješću napisao: "Uvjeren sam u njezino poštenje i u istinitost njezinih transeva.

I, premda sam prvotno bio sklon vjerovati da su njezini 'pogodci' rezultat sretne slučajnosti, ili činjenice da je znala identitet osobe i podatke o njegovoj/njezinoj obitelji, sada sam uvjeren da posjeduje do sada neobjašnjivu sposobnost." (James, 1886.-1889., u: Murphy i Ballou, 1960., str. 97).

No, James je bio spreman prihvatiti i suprotnu mogućnost. Rekao je (James, 1897., u: Murphy i Ballou, 1960., str. 39-40): "Smatram da prijezir - jer to se ne može opisati blažom riječi - koji u mnogim poštenim znanstvenicima izazivaju riječi 'parapsihološko istraživanje' ili 'istraživač parapsihologije', nije samo neprirodan, već u izvjesnom smislu i hvalevrijedan.

James time naglašava da znanstvenici trebaju promatrati parapsihološke pojave u kontekstu teorijske pozadine u koju se mogu uklopiti. Tvrdio je da većina kritičara odbacuje određene parapsihološke pojave jer se one suprotstavljaju njihovoj pretpostavci da se pojave u prirodi uvijek događaju na načine koji se ne mogu protumačiti parapsihološki. No, James je smatrao da: " ... pretpostavka gubi na uvjerljivosti što smo više primorani odbaciti pretpostavljenu vrstu činjenica na temelju te pretpostavke; a s vremenom bi netko mogao iskoristiti svoje povlastice takvog pretpostavljanja."

(James, 1897., u: Murphy i Ballou, I960., str. 40). Naime, James je smatrao da brojna izvješća o telepatskim sposobnostima medija, kao što je bila gospođa Piper: "... oslabljuju pretpostavku službene znanosti da u ljudskom umu ne postoji ništa što ondje nije stiglo posredstvom uobičajenih osjetilnih opažanja." (James, 1897., u: Murphy i Ballou, I960., str. 40-41).

Osim što je bio posve uvjeren u stvarnost mentalnih spiritističkih učinaka, James je nepristrano prihvaćao i parapsihološke pojave, kakve je prikazivao Home (tj. harmonika koja lebdi). James je smatrao da iscrpno potkrijepljena izvješća o fenomenu poltergeista, potvrđuju vjerodostojnost sličnih pojava koje se pojavljuju u prisutnosti medija. U svom predsjedničkom obraćanju pred članovima Društva za parapsihološka istraživanja, James je nabrojao deset uvjerljivih primjera postojanja duhova i poltergeista, dodajući: "U svim tim slučajevima, ukoliko me sjećanje ne vara, tvrdi se da su mnogi svjedoci vidjeli kako pred njima, na svjetlu dana, lebde fizički predmeti. Često je bila riječ o većem broju predmeta ... Priznajem da ne mogu reći da će .... slučaj protiv parapsiholoških pojava ... biti potpuno okončan .... prije nego ta ili slična izvješća ne budu potpuno objašnjena."

(James, 1896., u: Murphy i Ballou, 1960., str. 62-63).

Što se tiče činjenice da su mediji katkad prijevarom proizvodili parapsihološke učinke, James je istaknuo: "I sami znanstvenici će katkad pribjeći varanju - na javnim predavanjima - umjesto da dopuste da pokusi pokažu svoju uobičajenu tendenciju k neuspjehu." (James, 1911., u: Murphy i Ballou, 1960., str. 312). James je iznio nekoliko primjera fizičara koji su montirali svoje naprave tako da na javnim prikazivanjima rezultiraju željenim učincima. I sam je James priznao da je katkad pribjegavao takvim prijevarama.

Jednom je prilikom prof. Newell Martin prikazivao fiziologiju srca kornjače. Na velikom je platnu projicirana sjena srca prave kornjače. A nakon stimulacije srčanih živaca, srce se trebalo početi pomicati na određene načine. U određenom trenutku, srce je prestalo kucati. James, koji je bio pomoćnik pri tom prikazivanju prisjetio se: "Nagonski sam i automatski ... počeo svojim kažiprstom oponašati ritmičke pokrete koje je, kako je tvrdio moj kolega, trebalo izvoditi srce ... I danas me sjećanje na taj kritičan trenutak čini suosjećajnim prema svim medijima, koji pribjegavaju alternativnim metodama u slučajevima kada ne mogu lako izazvati neku pojavu na jedan način. Prema načelima Društva za parapsihološka istraživanja, moje postupanje u opisanom slučaju trebalo bi osporiti sve što činim, primjerice, sve što napišem u ovom članku - što bi bila očito nepravedna odluka."

(James, 1911., u: Murphy i Ballou, 1960., str. 313). James u spomenutom tekstu prigovara politici DPI-a da ne izvješćuje o medijima koji su nekad bili upleteni u prijevare.

James se nadao da će budući naraštaji psihologa i antropologa, pažljivo, 'strpljivo i strogo' proučavati takve pojave i da će ih sabrati u odgovarajući teorijski okvir, umjesto da ih prihvate: "s jedne strane, vjerovanjem i dogmatskim poricanjem ... s druge strane." (James, 1897., u: Murphy i Ballou, I960., str. 31). Smatrao je 'znanstvenim skandalom' činjenicu da to još nije učinjeno (James, 1897., u: Murphy i Ballou, I960., str. 31). Rekao je: "Trenutno osjećam kao najžurniju intelektualnu potrebu da se znanost iznova izgradi u obliku u kojemu će takve stvari moći dobiti potvrdno mjesto."

(James, 1897., u: Murphy i Ballou, 1960., str. 42).

Nažalost, to se još nije dogodilo. Upravo je stoga James najveće nadahnuće ove knjige, osobito ovoga poglavlja, u kojoj sam pokušao približno navijestiti stvaran opseg i prirodu nekategoriziranog ostatka promatranja povezanih s pitanjem postojanja i podrijetla ljudske svijesti. Osim znanosti, i religija je velikim dijelom okrenula leđa tom nekategoriziranom ostatku, što ima štetne posljedice za sadašnju ljudsku svijest. Promijeni li se ikada takva situacija, tu će promjenu vjerojatno potaknuti znanost, znanost koja radikalno raskida sa svojim dugotrajnim poigravanjem s materijalizmom, i iznova otvora oči prema mnoštvu pojava koje stoje na raspolaganju razumnom ispitivanju.

Krajnji učinak takve promjene bit će priznavanje moći ličnosti kao objašnjenja stvarnih događaja. Osnovna značajka suvremene znanosti njezino je odbijanje razmatranja ličnosti kao uzroka prirodnih pojava. James je rekao (1897.): "To sustavno znanstveno poricanje ličnosti kao uzročnika pojava, to strogo vjerovanje da je naš svijet, svojom esencijalnom i najdubljom prirodom znanosti bezličan svijet, moglo bi se ... pokazati upravo onim nedostatkom naše oholosti, kojoj će se naši potomci iznenađeno čuditi." (Murphy i Ballou, 1960., str. 47). Jamesovo se predviđanje već počelo prihvaćati, a vjerujem da će se u ovom stoljeću u cijelosti ostvariti.