Kažu da je nam se u životu dešavaju razno razne situacije da bi ih njih nešto naučili,odrasli,rasli i mijenjali se...
Kod mene se javlja otpor,jedan bunt prema tome,prema promjenama, rastu, odrastanju, prema novim stvarima, često sam tužna, često plačem kad ne dobijem to što želim, danima nemam volje za ništa i samo bi ili da me netko tješi ili da me puste na miru. Zašto?? Ne bi znala..
MOžda je razlog ranjeno dijete u meni kojem treba pažnje, ljubavi, brige, igre, vremena, smijeha...
Možda sam jednostavno takva, nezrela i neadaptirana na okolinu. Možda patim od nekog poremećaja...
Ne bi znala...
Počela sam pratiti svoje reakcije, kad ne dobijem što želim,kad me netko odbije, kad ne uspijem moja reakcije su suze, tuga i želja da se zatvorim i da me nitko ne dira, nemam volje ustati, jesti i raditi svakodnevne obaveze koje treba izvršiti jer sam još uvijek student, nakon toga želja da je netko tu i da me tješi i bude kraj mene i da sve bude uredu, netko da napravi nešto umjesto mene i da sve bude uredu. Često imam potrebu biti loše, bolesna, često si podsvjesno radim stvari koje bi mogle dovesti do toga.
Zašto nosim u sebi RANJENO DIJETE?
Možda je i ovo uzrok:
Sa moje nepune dvije godine dobila sam brata i majka se posvetila više njemu a manje meni, brat je k tome bolovao od bronhitisa pa mu je trebalo više pažnje, često su u noći morali na hitnu, u bolnicu, doktoru. Otac nije previše brinuo o nama,jednostavno nije taj tip, on je više radio, ili išao nekud, brak između njih koliko se sjećam je oduvijek bio li-la, nekako k'o da nisu znali pričati, razumijeti jedan drugog, dogovoriti se.
Pošto studiram to što studiram i zanimalo me kakvo sam ja bila dijete, majka mi rekla par stvari kojih se sjeća: kad je premotavala brata znala sam joj doći i reći da nek i mene premota makar nisam nosila više pelene al nek ona mene premota, rekla je da samo joj znala pobjeći kroz prozor i doći na vrata i meni je to bila jako smiješno, da sam često znala glumiti da sam bolesna da bi me vodila doktoru i da sam znala doktorici govoriti da me nešto boli pa me ona pregledavala.
Sjećam se da sam znala plakati ako me nije nekud pustila, bila sam u stanju plakati satima i ona bi popustila, dok recimo brat je mogao bilo šta i nije bilo problema. Uvijek je nekako naginjala više k njemu, premda tvrdi da sam ja uvijek više dobila od njega što je možda i točno jer sam žensko dijete koje treba i odjeće više, obuće pa je nekako to razumljivije. Znam da je jedno ljeto ona otišla s bratom na ljetovanje u lječiliste a ja sam ostala s ocem doma i sijećam se da sam se razboljela-da li je to bilo slučajno, namjerno neznam samo znam da sam završila na hitnoj (otac mi prvo nije vjeroval da mi nije dobro)
Sjećam se da sam ko mala voljela ići djedu i baki, i tamo mi bilo super, igrala se s djedom, on mi je uvijek pričal neke priče i veselila sam se odlasku tamo. Roditelji nisu bili oduševljeni što tamo idem zbog nekih njihovih nesporazuma a i nekih stvari koje su mi rekli tek kasnije. Djeda sam voljela više od ikoga jer je bio uistinu dobra osoba i trenuci koje sam provela tamo su mi bili jedni od najljepših. ZnAm da je naš odnos bio drugačiji jer sam ja bila prva unuka i do tad jedina te je bio blaži prema meni, dok je prema bratu i bratićima koji su još mlađi bio stroži jer su bratići uvijek radili neku štetu i to mu se nije sviđalo. Nažalost prije 9 godina je djed preminuo i jako mi nedostaje, rijetko odlazim baki al' uvijek kad odem sjetim se kak sam ga znala gledati s prozora kad je dolazil s polja ili posla i trčati mu u susret, sjećam se trenutaka kad je sviral cimbule(žičani instrument koji varira oblikom i brojem žica) i pjeval mi meni najdraže pjesme, kad me učio svirati. Sigurno je toga više, al se nemogu svega sjetiti.
Sad mogu shvatiti da je moja majka trebala više biti s bratom, al' za dijete od dvje godine je to bilo neshvatiljivo i još je, za dijete od dvije godine je neshvatljivo da se otac malo bavi njime, da ga nema, da se svađa s majkom, da je majka tužna, da plače, da je u braku gdje nema ljubavi.
Možda je moja majka mislila da sam ljubomorna, posesivna i da bi ju samo za sebe, možda sam i bila takva al' ja sam imala samo dvije godine i kak sam to mogla shvatiti kad sam bila dijete.
Nisam imala problema sa ničime-brzo sam progovorila, počela slagati rečenice, raspoznavala boje, razumijela dosta toga, znala se snaći.
Sad uviđam da sam prekopirala neke obrasce al' pogotovo što se veza tiče, jer se sjećam da mi pričala o mladosti, o vezama i o tome kak je upoznala mog oca.
Možda i nije trebala reći, možda se to vidjelo, pokazalo preko odnosa, preko nje, da nije sretna i da ljubav ko ljubav između nje i oca ne postoji. Možda je od neverbalnog dosta toga rekla pa sam ja ko dijete to vidjela, može biti a i ne mora, možda ja imam neke svoje razloga zašto sam sad takva da bi izbjegla pravi problem koji ne znam šta je.
Nije mi na ponos, al' nekad imam potrebu biti bolesna samo da ljudi brinu, da vide da sam tu, da dobijem pažnju, potvrdu da vrijedim, da sam dobra, da imam kvalitete, da mogu dati nešto od sebe.
Nije mi na ponos ni to što sam ponekad sebična i razmažena, da ponekad kad dobijem što želim to više i ne želim, srećom to sam kroz jedan odnos osvijestila i trudim se da to ne radim, jer ako sam ja povrijeđena nemam pravo povrijditi nekog drugog radi toga da bi ja dobila neku satisfakciju.
Imam 23 godine, znam da bi trebala biti zrela, odgovorna i da bi trebala imati zrele odnose, al nekako mi ne polazi za rukom..
Postoje ljudi koje volim, s nekima sam odnose bespovratno narušila s nekima su klimavi ...
Znam da bi trebala biti bolje, manje ih daviti, ugnjetavati i u njima tražiti zamjenu za nekog od roditelja..(jer bilo je situacija di sad pogledam s odmakom di sam tražila baš to u dečku oca a u prijateljici majku)...
Dovodim se u situacije od kojih se ljudi hvataju za glavu i sama nisam svjesna opasnosti i posljedica istih, sama nisam ni svjesna kako sam se našla u tim situacijama, premda ponekad znam da se koristim krivim metodama i načinima da bi nešto dobila i da ispadne krivo od očekivanog ili od onoga što sam ja mislila.
Možda sam zapravo sebično, cendravo, razmaženo derište koje treba pažnje i koje misli da može baš sve i uvijek napraviti bez obzira na posljedice s kojima se nikako ne može nositi...
Možda moje ranjeno dijete želi biti iscijeljeno preko drugih..
Možda je vrijeme da to isto dijete bude zacijeljeno i sretno...