Već treći dan provodimo  na potpuno isti način kao i prethodna dva i već mi je pomalo dosadno. Nenaviknut sam na mirovanje, ustaljenost.  Prisiljavam se uživati u tim toliko rijetkim trenutcima: ta jedva sam se izborio za njih! Gledam plavokosu glavu sina, sedam mu je godina, sjedi na rubu iznajmljenog čamca i peca. Još ne zna ni ješku na udicu nabosti, činim to za njega, radujući se onom trenutku u kome sav ozaren izvlači ribu iz plavih dubina i veselo se smije. Podiže ribu u zrak, visoko, trijumfalno, a plave mu oči sjaje: pravi mali pobjednik.

   Vidim kako mu se lice, sitno i opaljeno suncem, zateže i znam: osjetio je ribu. Čas kasnije pomamno vuče povraz i smije se.

   - Imam je, tata! - viče ponosno. - Imam je!

   - Samo polako - smirujem njegovo ustreptalo srce i uživam u njegovom odanom pogledu. - Ovo je tek početak. Biti će još riba i to veeeeelikih!

   - Ozbiljno, tata? - pita, a oči mu se od uzbuđenja šire, dok nespretno hvata ribu koja se bjesomučno trza i pažljivo je skida sa udice.

 

   Nisam tata kakav bih trebao biti, znam to i ne ponosim se time. Ne znam sa djecom, nemam previše strpljenja, nisam navikao na njihova neprekidna pitanja i potpitanja kojima ne nazirem kraja. Trudim se, to mi se mora priznati. I znam, ovog puta ne smijem zabrljati! Ako zabrljam... ne smijem ni misliti o tome, posljedice mogu biti strašne. Nisam idealan tata, ali volim svog sina, duboko ga volim. Baš kao što volim život na moru i nepoznate luke i uvijek nove žene i nove doživljaje sa novim ljudima. Čovjek sam promjene i zbog toga mi se raspao brak. Kad bolje razmislim, od samog je početka bio osuđen na propast. Karla je život shvaćala kao obavezu, a ja kao zabavu. Nismo ništa imali zajedničkog, osim seksa.

   Seks je sa Karlom bio veličanstven. Od prvog dana. Upoznali smo se kad je njoj bilo dvadeset i pet, a meni trideset i sve je u početku klapalo. Uživali smo i nisam previše mario za njene planove, koje bi neprekidno kovala, mijenjala...Uvijek sam živio za trenutak i nisam shvaćao tu potrebu za planiranjem i išlo mi to na živce. Razbibrigu sam nalazio u razuzdanim pijankama, koje je Karla, naravno, prezirala. I osuđivala glasno i bez imalo suzdržavanja, nastojeći mi nabiti kompleks krivnje. Nije uspjela: nisam osjećao krivnju zbog načina života koji vodim i kakvog volim. I kakvog sam oduvijek živio.

   Opuštanje sam nalazio u zagrljaju drugih žena, o kojima Karla ništa nije znala. Istina je, volio sam Karlu, ali joj nisam bio vjeran. Meni je i sama riječ "vjeran" smiješna. Pa nitko pametan, pretpostavljam, ne očekuje od zdravog, normalnog muškarca suzdržavanje od seksa, samo zbog toga što mu vlastita žena nije uz njega, ako je pomorac, pa mjesecima ne viđa svoju suprugu ili djevojku. Ili je zbog nekog drugog razloga odvojen prostorno i vremenski od nje. Nisam osjećao krivnju što je "varam": glupe li i naduvene riječi, mora da su je žene izmislile. Seks je prirodan i treba ga konzumirati poput hrane, redovito. I uživati u promjenama. Promjene su sol života. Promjene čine život bogatim.

 

   - Vuče jako! - viče moj sin radosno i vraća mi odlutale misli, koje sam tko zna koliko puta premetao u glavi.

   - Tvoja je - igram ulogu brižnog oca. - Samo polako i ujednačeno vuci, tvoja je!

   Gledam ga kako se smije i podsjeća me na Karlu: i njoj se stvore jamice na obrazima dok se smije. Volio sam joj ljubiti te jamice. I one iznad kruškolike stražnjice, na leđima, dok bi je u zoru budio poljupcima. Bila je među rijetkim ženama koja je voljela voditi ljubav ujutro, još dok se pravo i ne probudi. Ne moram reći da sam uživao  u tome. Znao bih se ustati prije nje, popiti kavu i popušiti prvu cigaretu, zatim vratiti njoj u krevet i uzeti je straga, onako toplu, snenu, ali podatnu i više nego spremnu na ljubavnu igru. Prohujala jutra ljubavi.

   - Daj - kaže mali - stavi ješku!

   - Još ovu - kažem ozbiljno. - I onda odlazimo. Već smo prilično dugo na suncu, a i večer se spušta. Osjećaš li kako se podiže lagani vjetrić?

 

   Uvijek je spavala gola, Karla. Usvojio sam taj njen običaj, pa i dan danas spavam gol, bez obzira spavam li sam ili imam neku pored sebe. Nije se prenemagala, Karla, nije se stidjela svoje golotinje i to sam jako volio kod nje. Gola se kretala stanom isto tako prirodno, kao da je obučena u svakodnevnu odjeću: traperice i neku od maja uvijek žarke boje.

   Sjećam se, bila je gola, sjedila za stolom prekriženih dugih nogu i zamišljeno me gledala kako ležim na kauču, isto tako gol. Malo prije smo vodili ljubav, a onda je ona ustala i natočila si kavu, sjela gola za stol, ne potrudivši se  ogrnuti kućnom haljinom. Kladim se kako nije ni znala daje gola.

   - Ne znam, reći ti novost ili ne reći - počela je.

   - Kako želiš - odgovorio sam, ne padajući u zamku moljakanja, što je Karla jako voljela.

   Pogledala me preko ruba šalice, plave joj se oči stisnule, sitne bore pojavile oko njih. Znao sam kako u sebi donosi odluku.

   - Ah, što, svejedno - rekla je i nastavila mirno, kao da razgovara o ljepoti dana, vremenu. - U drugom sam stanju, a nisam sigurna da si ti sposoban biti otac.

   Moram priznati, da sam od tog trenutka i te kako pažljivo slušao njene riječi. Istresla je golu istinu o svom viđenju mene i malo me to štrecnulo.

   - Plovidbu ne misliš nikada napustiti - nastavila je mirno me gledajući. - Umro bi od dosade ovdje. O djeci pojma nemaš. Vjerojatno ni ne želiš dijete. I nisam sigurna da li me zbilja voliš. Dovoljan si samom sebi.

   - Kako to? - upitao sam, ali sam znao odgovor: nisam htio da Karla zna da ja znam.

   - Nemoj se praviti svecem - rekla mi, ali bez imalo ljutnje u glasu. - Tebi je svejedno koja je žena u pitanju. Važno ti je samo da nekog povališ.

   - Pretjeruješ! - oštro sam se usprotivio: osjećao sam da se to očekuje od mene.

   - Znaš da ne pretjerujem. To je jednostavno istina.

   Zaronio sam u dubinu samog sebe i priznao da je u pravu, ne baš sasvim, jer volio sam je strasno, ali bilo je istina ovo što je rekla, donekle. Volio sam je ali ... ne znam, možda žene drugačije zamišljaju ljubav. Volio sam voditi ljubav sa njom više nego sa bilo kojom drugom ženom. I bio sam tu, zar ne? Mogla je računati na mene, zar ne? Nisam podvio rep i nestao. Što više očekivati od muškarca?

 

   - Evo je, još jedna - viče prema meni, maše slobodnom rukom Karlo: dobio je ime po mami. Kći, koja se nikad nije rodila, trebala se zvati po meni.

   - Lijepo - kažem mu - sad možemo polako prema obali. Večeru smo ulovili, ali te ipak vodim u restoran. Što želiš jesti?

   - Pizzu!

   - Pa to si jučer jeo.

   - Pizzu!

   - Pa dobro - popuštam i počinjem paliti motor.

   Ima još oko dva sata do zalaza sunca i toplo je, ugodno na moru i istinski uživam. Palim motor i usmjeravam pramac prema obali. Ugodno je osjećati strujanje zraka na pregrijanom tijelu i sa uživanjem zabacujem glavu, puštajući da me jedva primjetno strujanje zraka hladi, suši kapljice znoja na licu. I mislim o Karli i našem zajedničkom početku...

 

   Brak nam i nije bio loš, po mom mišljenju. Većinu sam bračnog staža proveo na moru, a vrijeme koje sam proveo kod kuće, sa Karlom i istoimenim klincem, bilo je moje mirno i tiho razdoblje. Za vrijeme kojeg sam punio baterije, pripremao se i radovao burnom životu.

   A onda je Karla morala iznenada otputovati svojoj bolesnoj majci i povela je malog Karla, koji je tada imao nešto više od tri godine. Nije je bilo petnaest dana. Izdržao sam sedam dana, čitav jedan tjedan. Više nisam mogao, osjećao sam da ću se raspasti: bila mi potrebna žena i morao sam je imati, bilo koju. Izletio sam iz stana i nakon kraćeg lutanja pokupio jednu za šankom i odveo je van grada, u motel koji sam dobro poznavao.

   Naravno da me netko vidio i naravno da je taj netko to rekao Karli. Praskala je čitav sat. Pustio sam je i čekao da izbaci bijes iz sebe. Konačno je prestala, umorno sjela i pogledala me onim svojim pogledom: malo sagnuvši glavu, oči poluzatvorene, ispitivačke.

   - A sad mi iskreno reci, zašto si to učinio?

   - Iskreno? - Sjeo sam nasuprot nje. - Osjećao sam potrebu.

   - I to je sve?

   - To je sve.

   - Pa što je sa tobom? - upita ljutito ona. - Jesi li mentalno ostao na dječjoj razini?

   Uvrijeđeno sam šutio i samo je hladno gledao, prisiljavajući je oboriti pogled. Ali se Karla nije dala.

   - Koliko si puta to do sada učinio - upita konačno - a da ja nisam saznala?

   Šutio sam. Nisam se želio poniziti i lagati. Neka misli što hoće. Bio sam sa drugim ženama, mnogim ženama. Kad god mi se pružila prilika, zgrabio bi je objeručke, nagonski, ne razmišljajući ni o čemu drugom, osim o očekivanom užitku.

   - Tako - reče ona umorno. - Prava sam glupača, zar ne? Znala sam kakav si, a opet...

   Šutio sam. Neka odluči sama. Neću moljakati, niti se kajati, niti lagati da mi je žao. Nije mi bilo žao, a i zašto bi mi trebalo biti? Nisam osjećao krivnju, iako mi je bilo jasno, kako Karla upravo to očekuje.

   - Želim rastavu! - nakon minuta šutnje ispali ledeno.

 

   Stižemo do obale i pomažem Karlu iskočiti iz čamca. Smiješim se tome, kako ponosno drži svoj ulov i pokazuje ga mjesnim dječacima svoje dobi. Volio bih da ga Karla vidi ovakvog, ali je ovo ljetovanje dugo četrnaest dana samo naše, bez nje. Jedva sam je nagovorio na to: činilo joj se predugo vrijeme koje će morati provesti sama, bez sina, mezimca, kojeg je, po mom mišljenju, previše razmazila. Odlučio sam očvrsnuti ga u ova dva tjedna, koliko ćemo biti zajedno. Ustajemo rano i odlazimo na trčanje i plivanje u samu zoru, lagan voćni doručak, pa na ribolov i kupanje. Karlo me prati dobro i ponosan sam zbog toga. Ne žali se zbog ranog ustajanja, sportskih aktivnosti, naprotiv, čini mi se kako uživa u njima i to me prijatno iznenađuje.

   Izlazim iz čamca i krećem prema kafiću, žedan sam i želim pivo. Prvo što zapažam na terasi kafića, je dugonoga i smeđokosa, na pragu tridesete: sjedi prekriženih nogu i otvoreno mi uzvraća pogled. Prepoznajem taj pogled. Ne mora ni riječi izgovoriti, sve mi je rekla pogledom. Teškim, obećavajućim.

   Prijazno joj klimnem i prođem pored nje, praćen sinom, dok me njen pogled pali na potiljku. Biram udaljen stol, ali odakle ću imati dobar pogled na smeđokosu i na svakog tko stupi na terasu. Činim to uopće ni ne razmišljajući. Dugogodišnja navika.

   - Ja ću sladoled - kaže Karlo.

   Naručujem sladoled i pivo, pa sa uživanjem gledam duge i opaljene od sunca noge smeđokose. Naslađujem se mislima što bi se sve moglo sa tim nogama…

 

   Nije bilo lako dobiti sina na ovih petnaest dana: morao sam obećati nešto, što će mi, znao sam, biti teško održati.

   - Možeš dobiti Karla - rekla mi bivša, dok smo sjedili na klupi u parku i promatrali sina kako se igra sa ostalom djecom - samo pod jednim uvjetom.

   - Zašto uvijek moraš postavljati neke svoje uvjete?

   - To bi pitanje samom sebi morao postaviti - rekla je tvrda izraza lica.

   Uzdahnuo sam u sebi, ne mijenjajući izraz lica: znao sam što slijedi, pa, ako ne ide drugačije...

   - Koji je uvjet? - upitao sam.

   - Posveti se njemu, ne ženama. Nemoj ponovo otići sa nekom fuficom, a njega ostaviti samog u sobi. Nemoj...

   - Daj, molim te - prekinuo sam je. - Učinio sam to jednom i neizmjerno mi je žao. Ali koliko ćeš mi još vremena to nabijati pod nos?

   - Obećavaš? - neumoljivo je nastavljala.

   - Obećavam.

 

   Zbog toga sam sada suzdržan: želim održati obećanje, ne zbog Karle, već zbog sebe i sina. Neka ovo bude njegovo ljeto. Posvećujem se njemu, ali mi čitavu večer misao odvlači ona smeđokosa lijepa glava izražajnih očiju koje me zovu i poručuju...

   Pored našeg se stola zaustavlja poznanik: upoznali se za barom istog dana kad smo Karlo i ja stigli.

   - Dobra večer - pozdravlja nas i klima prosijedom glavom. - Večeras imamo kartašku noć u mojoj sobi, odmah do vaše, kao što vam je poznato. Nedostaje nam četvrti, pa sam pomislio...

   - Razmisliti ću - kažem. - Što se igra?

   - Dogovoriti ćemo se. Obično igramo poker. Oko deset?

 

   Deset je sati, Karlo iscrpljen spava, dan je bio dug i naporan. Stojim na balkonu hotelske sobe i gledam more, crno i svjetlucavo pod mjesečinom. Ispod mene, žamor ljudi: sjede i piju i čavrljaju. Ovaj dio dana najviše volim. Kako ono kažu: kad padne večer, životinja traži samoću, a čovjek društvo. Potrebno mi je društvo. Osluškujem žamor i nešto u meni govori mi kako je smeđokosa dole, čeka u toploj noći. Mene. Njen mi je pogled to poručio. Znam da se ne varam, nikad se ne varam u tim pitanjima.

   Sjetim se poziva na kartanje, ali kako se to može usporediti. Sjetim se obećanja danog Karli. I sina koji mirno i nevino spava, nakon dana provedenog sa tatom, kojeg tako rijetko viđa.

   Krećem iz sobe, prema vratima, prema noći i otvaram vrata tiho, a da još ni sam ne znam: idem li smeđokosoj ili kartaškoj noći u susret.

 Copyright © 2006. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.