Budiš se. Tri sata i deset minuta. Mozak se javlja. Od intenziteta sjećanja na nju, srce ti ubrzano lupa. Najmanje stodvadeset otkucaja u minuti. Skok iz kreveta. Da nisi zaboravio zatvoriti vrata? Isključiti peglu? Gdje ti je mobitel? Ako zazvoni u tamo u dnevnoj sobi, možda ga nećeš čuti. Možda ipak nazove. Tko zna. U zadnje vrijeme stalno nešto zaboravljaš. Pa se upitaš gdje si. A kad sebi odgovoriš, drago ti je što si upravo tu gdje jesi. U mislima o njoj.
Vraćaš se u krevet.
Uzalud nesanica. Uzalud čekanje. Ona ne zove. Misli ti ne daju mira.. „Što hoće ta žena od mene? Igra se? Rekla je da će se javiti. Prekjučer ništa, jučer ništa, danas ništa… A rekao sam, u svako doba dana i noći…“
Što hoće ta žena od tebe? Tvoje novce? Smiješno! Pozvao si je jedan jedini put na cappuccino i to je sve do sada. Nije bilo ni prilike za nešto više. A volio bi… Bi li i ona voljela to isto, to nešto više? Nema odgovora. Možda ju samo fizički privlačiš? Gluposti! Priznaješ sebi da se oko nje vrzmaju tipovi puno zgodniji od tebe. Gladiš se po trbuhu. Desetak kila viška. Ako ne i više od desetak.
Dogovor je dogovor, misliš. Makar i dogovor o samom telefonskom pozivu. Ona ga se ne pridržava. Zaboravi… Ali kako? Sigurno te već izbrisala iz svojih kontakata. Zašto joj nisi dao svoj broj, glupane? Glumio si da si cool. Neka se javi. Neka se potrudi. Bio si uvjeren da će te odmah nazvati. Bio si uvjeren da si vidio želju u njenim očima. Da si osjetio drhtaj koji govori: „Htjela bih te opet vidjeti…“ Moguće je da si se prevario…
Ipak uspijevaš nekako zaspati oko pet ujutro. Oko sedam me nazivaš i pričaš mi sve to. Kažem: ”Zaljubio si se! To je divno! To me veseli! Javit će se ona. Sad idem na posao… Hvala što si to podijelio sa mnom. Kad se javi, javi mi… ”
Sad bi ti mene i sebe dva sata gnjavio s tim. To jednostavno navire. To mora van. Odjednom si pričljiviji nego inače. Kako to samo iz tebe teče. Sav si se raspekmezio dok izgovaraš njeno ime. Magdalena. Pa, Magdalena… Onako mekano i slatko. Kažem, tu sam i to je lijepo, uživaj u svojoj fascinaciji. Nestrpljiv si. Razumijem. Ali, mogu jedino slušati. Ali ne sada. Poslije! Adio!
Prekjučer je trebala nazvati. Oko tri, tako je rekla. Možda je mislila u tri ujutro. Ima takvih noćnih ptica. Zašto ne. Vrtiš film unazad.
Prekjučer oko podne te nazvala kćer da ju odvezeš na vlak. Jedino u to vrijeme nisi gledao u mobitel. Nije bilo propuštenih poziva. Ništa.
Prolazi još jedan dan. Umoran si i konačno možeš zaspati. Ne budiš se do jutra. A onda ranojutarnji poziv. Sav smušen, ne znaš da li sanjaš ili si doista budan. Magdalena! Konačno!
“Zašto se nisam javila… Neki dan izlazim iz vlaka i vidim tebe kako grliš jednu mladu zgodnu curu, poljubila te i ušla u drugi vlak…”
“Gospode Bože, to mi je kćer!” urliknuo si.
Sad se u sebi pitaš da li će povjerovati…
“Da, to je i meni palo na pamet prošle noći. Poljubila te u obraz. Mogla sam odmah vidjeti da ti je kćer, ali pomutilo mi se pred očima. Probudila sam se oko tri ujutro i htjela sam te nazvati. Ipak se nisam usudila. U to vrijeme…”
Smješkaš se, konačno rasterećen.
“Cappuccino danas popodne?” pitaš.
“Što god i kad god mi želimo…” odgovara Magdalena.
Opet me zoveš, a glas ti zvoni radosnim vibracijama: “Kako si znala? Kako si znala da će se ipak javiti? Vještice…”
“Bubnula sam ono prvo što mi je palo na pamet da trebam bubnuti, kad sam osjetila koliko ti je stalo!”
„Ma, nisam se zaljubio, samo…“ počinješ se izmotavati.
„Dobro, dobro. Nisi, nisi. Nema veze. Ipak izvedi ženicu na cappuccino… I ne zaboravi memorirati njen broj…“
Upisao:
OBJAVLJENO:
PROČITANO
1017
OD 14.01.2018.PUTA