Nekada sam se bojala pogledati unazad. Previše je rana bilo na  mojoj duši , i kao da sam strahovala da bi se to ranjavanje moglo nastaviti u nedogled.

Život je imao svoj plan.

Moji roditelji su se jako  voljeli . Otac je radio u građevinskom poduzeću  i često bio na terenu a majka je stanovala u jednom primorskom gradiću, i dočekivala ga, u njihovom malom toplom domu. Imali su svoje malo veselo društvo. Kad je  majka zatrudnjela odlučila je dočekati kraj trudnoće u svojoj rodnoj Slavoniji. .Pisali su jedno drugom nježna ljubavna pisma u kojima su potvrđivali svoju sreću . Jedno takvo pismo sam pronašla kod bake među slikama  kad sam bila stara nekih 8 god...U pismu se osjećala očeva radost zbog skorog dolaska djeteta. Dao mi je ime po cvijetu..

Mjesec dana nakon što sam se rodila, on je poginuo..Nije stigao doći da nas vidi.Majka je zapala u veliku depresiju. Ne znam ali mislim da je živjela samo zato što je imala mene. Iako sam ja bila tek rođeno dijete , znam da je taj događaj jako utjecao na moj život, kasnije.

Nakon četiri godine majka je upoznala  svog budućeg muža. Udala se i zauvijek zabravila  vrata svojoj sreći.  A kad nije bila sretna ona ,nisam bila ni ja..

 Oćuha sam se uvijek bojala. Zbog svoje ljubomore često ju je tukao ne birajući sredstva, niti  se osvrtao na moju prisutnost tom njegovom brutalnom činu. Mrzila sam ga. Sebi sam se zarekla da mene moj muž neće ni taknuti u namjeri da me tuče.

Kada sam imala pet godina, na svijet je došla moja polusestra. Sve do moje jedanaeste godine najljepše  sam vrijeme svog djetinjstva  provodila  kod bake na selu.

U jedanaestoj godini sam doživjela užasan šok. Mama mi je bila u bolnici u Zagrebu zbog operacije kičme.. Kad je konačno došao  dan koji smo svi sa strepnjom čekali,ja sam silno željela ići u posjetu k njoj, no oćuh me nije htio povesti sa sobom.Taj sivi i hladni novembarski ponedjeljak nikada neću zaboraviti. Bila sam sama kod kuće, a susjeda je došla sa suzama u očima držeći telegram iz bolnice,naslovljen na oćuha.

Slutila sam u sebi da me čeka nešto užasno. Otvorila sam telegram i pročitala dvije riječi: Žena umrla. ..Srušio mi se cijeli svijet pod nogama. Kako je okrutno izgledao taj bolnički čin s telegramom. Ostala sam sama suočavala se sa  najvećom tragedijom koja me je mogla zadesiti. Susjeda je doslovno pobjegla van. Nisam znala kako ću sve to preživjeti…mislila sam da se to samo ružan san iz kojeg ću se probuditi. Najgore od svega, nije bilo nikog tko bi mi pružio utjehu..

Bila sam sama sa preteškim teretom na leđima i užasnim strahom u srcu..mislila sam da to možda nije istina.. da su se zabunili, pa zar su takve vijesti slali u telegramu ovičenom crvenim rubom,pokušavala sam u sebi naći barem mali tračak nade da je ipak živa..hvatala sam se za slamku..

Kao da to sve skupa nije bilo dovoljno, pa sam uz sve to trpjela i svog oćuha. Bio je  čisti manijak,i jednom prilikom me  pokušao me silovati. Bila sam dijete od jedanaest godina i nisam razumjela što hoće od mene. Plakala sam grčevito moleći da me ostavi na miru. Najgore je kad ti se nešto takovo desi i misliš da si ti kriv. Iako je majka još tada bila živa, nisam ni  pomišljala da bih joj išta rekla, jer on se za to pobrinuo..prijetio je da ako joj išta kažem : Ubit će je..

Nisam ni slutila koliko bi to moglo biti istina..

Na sprovodu nisam mogla plakati, bila sam u strahu .

Srećom imala sam baku. Došla  je po mene nenajavljeno , sa mojim stricem. Doslovno su me pokupili iz škole. Otišla sam bez ikakvih stvari i bez pozdrava sa sestrom..

Baka je znala da je oćuh mutan tip, i valjda nikada nije oprostila mojoj majci što se udala za njega.

Za mene je slijedilo navikavanje na novu sredinu, školu, obitelj.. Najteže mi je bilo što nisam imala nikog osim bake tko me istinski volio..a baka je bila žena sa sela koja me nije mogla školovati. Morala sam ostati kod strica i prihvatiti sve kako je..

Ipak, nisam mogla sve prihvaćati..pogotovo ne nepravdu. U meni je uvijek tinjao „buntovnik bez razloga“

Prema muškarcima sam postavila sam kriterij: Siledžije,mačo tipovi, muškarčine, budale, grubijani,glupani nisu imali pristup....J))))))))))) Svoju ljestvicu sam podigla visoko..

U srednjoj školi sam se zaljubila..i zauvijek mogu Bogu zahvaljivati što mi je dao predivnu dušu koja me je voljela takvu kakva jesam.  A sa mnom nije bilo lako… Bio je to divan, nježan,odan, pametan i vrlo zgodan mladić..

Udala sam se za njega sa devetnaest..

Ratne strahote sam proživjela sa svojom djecom i mužem  živeći mjeseci pol dana pod paljbom granata. Danima i noćima smo skučeni živjeli sa pedesetak osoba u podrumu susjedne zgrade.

Jednog ranog jutra, punog magle odlučili smo bježati. Potrpali smo djecu u auto i bezglavo jurili cestom prema slobodi. Na putu smo se suočavali sa barikadama od pijeska, balvana,napuštenih traktora, ili nadutih mrtvih konja i krava.

Kada smo stigli na slobodni teritorij, nije nam bilo jasno da nismo putem sreli baš nikoga. Ni jedne straže.

Zaustavili smo se nakratko u Zagrebu kod rođaka i nastavili sve do mora.

Vratila sam se nakon devet mjeseci u doslovce razrušeni grad.

No strašnije od grada bile su razrušene  ljudske duše.

Ponovo sam počela raditi nakon što smo mjesecima čistili ruševine . Onda  me je zatekao ponovni šok. Kuću koju smo muž i ja gradili, na ostavštini njegove bake minirao je netko tko je za taj čin dobio 100 maraka. Motiv, nikada nismo saznali, ali po intuiciji smo muž i ja zaključili da se na taj način pokazala moć onih koji su tada vlast držali u svojim rukama. Jednostavno bili smo žrtve prepucavanja moćnika koji se nisu mogli složiti oko vlastitih sebičnih interesa i preko naših leđa odmjeravali su svoje snage.

Tada je miniranje kuća još uvijek bila najnormalnija stvar o kojoj se šutjelo.. Razlog nije bio važan.

Iako se u meni probudio buntovnik, i htjela sam istjerati pravdu,nisam mogla učiniti ništa. Politički aparat je previše bio moćan. Ništa mi nije išlo u prilog. Otišla osobi za koju sam opravdano sumnjala da je naručio miniranje. Htjela sam ga pogledati u oči. Usudila sam se i znala sam da je to on. To je više bila ludost nego hrabrost, jer tako lako sam mogla izgubit glavu..

Nakon svega toga zadesila me depresija. Tako moćna da sam izgubila tlo pod nogama. Previše se toga nakupilo.

Sve što sam u životu do tada prošla nije za mene tako teško bilo kao taj period kada više nisam imala ni volju za životom. Što god da su mi ljudi govorili nije dopiralo do mene. Osjećala sam se užasno. Boljele su me neke riječi ljudi koji nisu shvaćali moje probleme.

Govorili su :Pa što ti fali, imaš dobrog muža,i djecu?

Svekrva , koja nikada nije govorila o Bogu jednog dana  mi je prišla nakon što je stigla sa mise i rekla: Bog za tebe ima plan.

Da sam to čula od nekog drugog ništa mi ne bi bilo čudno, ali te riječi izrečene iz njenih usta su mi ostale zauvijek zapisane na „monitoru“ moje duše. Nisam vjerovala u Boga, jer nisam prihvaćala Boga kakvog mi je nudila crkva. Meni takav Bog nije trebao.Mislila sam u sebi : I bez njega bilo mi je dovoljno teško..

Zanimljivo je da tada  nisam podnosila dječji plač..jer sam nesvjesno prepoznavala svoj vlastiti plač, koji sam tako duboko zatomila..U snovima sam često sanjala dijete koje sam zaboravila,nisam znala gdje je ili ostavila gladno..dijete u snu je uvijek bilo moje..

Oporavak od depresije  je trajao..a kako sam podizala glavu i ustajala iz blata.. sve me više obasjavao sjaj Božje prisutnosti u mom životu.

Sestru nisam vidjela jako dugo. A kad smo se ponovo srele, ona je već bila na putu u vječnost. Javila mi se kada je shvatila da neće moći preboljeti svoju bolest..kada sam ju ugledala u bolničkom krevetu nisam joj ništa mogla reći. Dugo smo zgrljene  plakale. Potom mi je rekla da je vidjela našu majku. Nije sanjala, vidjela ju je pokraj sebe i to ju je strašno preplašilo. Znala sam , „došla je po nju“..

Za prvog posjeta očuh je bio toliko bezobrazan da me je nazvao na mobitel kad je čuo da sam  došla posjetiti sestru. Predstavio se: Ovdje čika M….Tada sam poludjela, vikala sam na njega u bolničkom hodniku. Istjerala sam iz sebe svu mržnju koju sam tada osjećala. On je na sve to vikao :Ti si luda! Ti si luudaaa!

Mislila sam da bih ga u tom trenutku mogla pregristi zubima. Iz mene je iskočila ranjena zvijer.

Počela sam se plašiti za sestrinu kćer, koja je živjela kod njega i sestrine maćehe. Moj strah je bio opravdan jer moja  sestra nije bila te sreće, da se netko za nju pobrine..to sam tek tada saznala. Gotovo trideset godina kasnije.. No sestra me je uvjerila da se ona pobrinula za nju, da se ne brinem.. Nakon sestrine ispovjesti osjećala sam se strašno.. u glavi sam vrtila film osvete..nisam vjerovala da sam to ja.. da još mogu mrziti..Ali.. ona reče da mu je SVE oprostila…

Nisam bila na njenom sprovodu. Oprostila sam se od nje, u svom srcu. Nisam mogla zamisliti da ga vidim na sprovodu, ne znam da li bih bila u stanju u njega gledati.

Često sam se do tada u životu pitala kako bi bilo da mi je mama ostala živa, da li bi proživjela goru sudbinu?Što bi bilo sa mnom? Da li je njena smrt bila spas za mene ili bi u protivnom od mene ostala olupina ispunjena strahom?

Odvezati se od djece za mene je bio ipak najbolniji ispit…vjerovati da su sigurni i pustiti ih da žive svoj život. Nisam bila svjesna da moja ljubav nije ljubav..već strah.. vezanost tako jaka kao droga.. bila sam previše zašitnička majka. Razriješila sam i  tu prepreku, i shvatila da sam i to preživjela.. ništa me više ne može slomiti..

Kada  pogledam unazad  skoro ne mogu vjerovati da sam kroz sve ovo prošla..ali svjesna sam koliko je sve to za mene bilo potrebno iskustvo koje je me najprije samljelo , a onda natjeralo da se pitam:

Zašto? Zašto Ja ? Pitanja su me odvela u sasvim drugi svijet koji nisam poznavala..

Zašto ne ? upita me Bog.

Moglo je biti lakše, manje bola, manje suza, trpljenja..i zašto si me ostavio? rojile su se optuživačke misli..

Nikada nismo bili razdvojeni, uvijek si mi bila tako blizu, samo Me nisi vidjela, nisi Me čula.. Zato je tvoje Buđenje moralo biti tako bolno..

****

Na razini duše, hvala svima koji su sudjelovali u ovoj drami, moga života najviše onima koji su me najviše izmučili, jer oni su me naveli na put do Svijesti da sam itekako vrijedna i još više : Nisam ovdje da  bi bila prosjak koji moli za ljubav..

Ovdje sam da ju dajem…:))))))))))))))

 

 

Yasmin