U ljudskoj glavi stalno se nešto događa. Prošli događaji, budući događaji, neizgovorene riječi, unutarnji monolozi. Na takve sadržaje uma možemo gledati kao na buku, smetnju, puku mentalnu iritaciju, ali i kao na izvor vrijednih informacija o sebi i o svom odnosu prema svijetu i drugima.

Ponekad je uistinu teško na ramenima nositi glavu koja toliko toga važe, preslaguje, kalkulira, korigira i dirigira. Rijetki su oni koji baš nikada nisu poželjeli izletjeti iz vlastitog mozga, izaći van utabanih putanja svojih misli.

Duhovni učitelji su zato razvili razne načine kako bi unutar šume misli stvoriti proplanak, mjesto za odmor i kontakt sa samim sobom.

Kao primjer možemo uzeti poznatog indijskog učitelja Ramana Maharshija koji predlaže: "Kada se za vrijeme meditacije pojavi misao, zapitajte se 'kome se ova misao pojavljuje'?. Odgovor je 'meni'. Zatim se zapitajte 'tko je taj ja?'."

Na ovaj način, čovjek se de-identificira od vlastitih misli i slijeće iz tog (za mnoge umove) kaotičnog gibanja u neometanu prisutnost, u opuštenu jasnoću unutarnjeg mira. A neurotičnom zapadnom čovjeku fali upravo to: mir, tišina, prisutnost. On je vlastitim kolektivnim nasljeđem teško ranjen, njegova psiha je narušena kaosom brzog života i degradacijom ljudskosti. Treba mu rasterećenje, bistra glava, proplanak uma.

Međutim, jednom kada se zapadni um ugleda na duhovnost istoka, proplanci uma lako mogu postati idealno mjesto bijega.

Mnogi u duhovnost bježe jer se nisu u stanju suočiti sa svakodnevnim životnim problemima. A problemi se najefikasnije rješavaju kada ih se susreće tamo gdje i nastaju, a to je najčešće – u međuljudskim odnosima.

Duhovna praksa može donijeti mir, staloženost, ali i distancu (arogantnu "uzvišenost") od običnog, prizemnog života. U tom odvajanju od ljudskog, čovjek se prividno približava božanskom, zaboravljajući da van ljudskog nema ni božanskog. Duhovno je tu, u samoj biti čovjeka. Unutarnje zadovoljstvo nastaje kada smo u stanju dotaknuti ga u drugima.

Tomica Šćavina

Izvor: www.poticaj.net