Živimo u vremenu opstipacije-začepljenosti, kako god, pojam vuče na nezdrav način življenja. Punimo se svim i svačim, kretanje svodimo na minimum i dolazi do onoga do čega ne treba doći-toksini se gomilaju i kolo vode, dok mačke nema kod kuće...Sve se može ispraviti i popraviti, kad je tijelo u pitanju, doduše, malo neugodnijim zahvatima, ali opstipaciju nekako rješavamo, čajevima, klistirom..

Ali što činiti kad shvatimo da osim fizičke opstipacije postoji i mentalna-umna, i duševno-duhovna?

Sve to utiče na tijelo a mi mislimo, kad ga olakšamo da je to kraj..Ali to je tek vrh ledenog brijega. Začepljenost je dublja nego što mislimo.

Oni koji ostaju na razini tijela i dalje će patiti od zatvora- jer nisu prodrli do svih vratnica začepljenosti koje trebaju otvoriti. Smeće koje izlazi na jedan otvor, ponovo će se gomilati na drugom.

Mentalno-umna začepljenost je još teža i dublja od fizičke. Gomilamo sve i svašta u sferu uma i postajemo umo-holičari. Uživamo u samoj svjesnosti koliko informacija posjedujemo i opijamo se njima do besvijesti..Opijamo se količinom vlastite pameti, postajemo ovisnici o njoj i u toj ovisnosti više ne biramo izvor odakle informacije dolaze.  Ne raspoznajemo više koji je dio pameti naš, a koji posuđen, a negdje i besramno ukraden. Ne prepoznajemo više vlastiti okus i miris samih sebe, jer jedini cilj nam postaje-zadiviti druge svojim umom, pa makar on bio samo gruba kopija našeg originala..

Kad se zalihe isprazne, grozničavo pretražujemo police našeg mentala, tražeći još tog čudesnog opijata...Umoholičari doživljavaju ono što svaki ovisnik jednom doživi-bivaju napadnuti vlastitim oživljenim tvorevinama uma, koje zapravo u stvarnosti ne postoje...I u delirijumu začepljenost rezultira puknućem...

Tjelesna začepljenost je mačji kašalj naspram mentalne, ali mentalna je mačji kašalj naspram duševno-duhovnog zatvora..Mentalna začepljenost je tek jedna nit u klupku kojeg Arijadna drži na kraju tunela..

A da bi došli do kraja tunela, treba se susresti sa Minotaurom, koji nas čeka. Duševna opstipacija je ona koju najteže rješavamo. Ona se rješava ulaženjem u odaje čije vratnice smo okovali debelim lancima, i kojima se ne usudimo tako lako prići..

U ovom slučaju, radi se o bezbrojnim eonima u kojima se smeće u našim dušama taložilo i gomilalo..Naizgled, sve je uredno i posloženo-da Gospodin SVIJEST ne bi imao zamjerki, jer često u kuću duše zalaze gosti, a tko bi stalno i svaki minut života vršio veliko spremanje? Pa se sve strpa u neku "šok sobu" čiji ključ se drži na tajnom mjestu.. A u tu sobu je smješteno sve, od stvari, do životinja, malih i velikih.. Minotaur je dobro zatvoren- tvrdom stijenom naše podsvjesti, i još k tome prekriven naslagama nabacanog izmeta kojeg se nema gdje skloniti..

Ne plače Minotaur jer je zatvoren, plače jer nam želi pokazati i otvoriti put-ka konačnoj otvorenosti i slobodi.

Naši životinjski nagoni nisu ono što treba sasjeći, nego ono sa čim se treba pomiriti, oplemeniti i iskoristiti za najdublje uvide u beskonačnost vječnosti..Treba ih upotrijebiti za konačni izlaz iz samih sebe..

Duševna opstipacija je bolest, i treba je liječiti..Prvo počinje vjerom da smo dobri, i pošto smo takvi stvoreni, ne trebamo ništa činiti više...Onaj koji nas je stvorio, na svoju sliku i priliku, će se pobrinuti da minotaur ne pobjegne iz zatvora...Jer,ne uklapa se u shemu ideala..Pa sami sebe uvjeravamo da imamo samo jedan aspekt duše u sebi, i sve više se začepljujemo..Uz to se nadovezuje i umna začepljenost i sve više tonemo u kloaku, septičku jamu bez izlaza..

Punimo se aspektom svjetla, i negiramo spoznaju da je naša duša blizanac te zvijeri u nama, koja je žigosana kao negativnost i tama.. Zahvaljujući tami, duša se razvijala i oplemenila i došla do ovoga stupnja na kojem jest.

I sve to znamo, a ipak guramo u "šok sobu"..Pa se punimo sve više i više, vizijama dobrote, i dodatno se razbolimo od sindroma "žrtve"-jer, toliko smo plemeniti, da više ne stane u nas, moramo tu dobrotu dijeliti onima koji je nemaju..A pošto su oni u tami, i ne razumiju nas, postaju nezahvalni i samim time i zli, jer ne žele primiti darove koji bi ih spasili od njih samih..Pa dobri ljudi počinju patiti, idu čak do toga da daju živote ne bi li uvjerili druge koliko je dobrota potrebna...

Pa se razvila teorija bezuvjetnosti, koja se nadovezala na sindrom "žrtve"..

Sve je od početka krenulo krivim putem..Zaobilaženjem svjesnosti da zlo u nama ne postoji bez dobroga...Svjetlo je rodila tama. Dobrota je potrebna, ali tek kao nadomjestak istinske ljubavi koju svojevoljno i po vlastitom nahođenju darujemo..

Svijet je začepljen u potpunosti..Ne treba se gurati i čistiti ispred tuđih vratnica..Treba krenuti kroz vlastiti labirint i potražiti sebe..Svijet je prepun teta dobrila i čika dobrica...Kad nam se predstave tim imenom, prvo se dobro zamislimo a tek onda pružimo ruku..Jer sindrom žrtve je priljepčiv...

Naizgled, sve to liči na jedan veliki zapletaj- čvor, ali koji se ne rješava rezanjem.. Potrebne su samo strpljive ruke i pomirenost sa svim aspektima u nama koji su posvađani...sve drugo doći će samo po sebi...