Imao je osjećaj da je njegovo vrijeme prošlo: što je proživio, proživio je, sve ostalo u budućnosti biti će samo lagano umiranje. Pomirio se sa time, povukao u miran život i bio uvjeren kako strasti i velike ljubavi postoje samo u knjigama i filmovima. Život mu se pretvorio u mirnu rijeku koja je tiho, bešumno, bez udaranja u oštre stijene života, mirno tekla: nije bilo hučanja, neočekivanih događaja, samo miran protok nečujnog vremena. Upao je u svakodnevnu kolotečinu, a da nije bio ni svjestan toga. Postao je usamljenik, družeći se samo sa knjigama: pomamno je čitao, samo ponekad sa sjetom se sjećajući svojih pomorskih dana. Običaj mu bio došetati do kamenite obale, koja je ljeti vrvjela kupačima i koju upravo zbog toga ljeti nije nikad posjećivao: činio je to isključivo zimi, dok bi bura fijukala, zviždala, pjenila more, a on bi stao na sam rub, što je bliže moguće razbjesnjelom plavetnilu, pogledom šarao prema pučini, uživajući u predstavi koja se odigravala na velikoj pozornici, plavo-sivoj, velikoj,  puštajući da mu ledeni vjetar zažari lice, a slane kapljice ga hlade. Neukroćeni elementi! Snaga prirode! Jedino je to volio! More je bilo njegov život i sad, kad nije više plovio, pitao se sa tugom u kojoj je bilo i bijesa: čemu uopće služi njegov život? Ima li svrhe?

 

    Na svoj pedeset i peti rođendan, jednog oštro-ledenog zimskog dana, došetao je do svoje omiljene stijene, noseći u ruci najlon-vrećicu i u njoj sendviče sa pršutom i bocu crnog vina. Dan je bio leden, pravi zimski, bez vjetra, bura je tog dana zakazala, tri je dana divljala i kao da se umorila, posustala, a zubato zimsko sunce škrto je širilo svoju toplotu. U trenutku kad je htio sjesti i poslužiti se sendvičem, primijeti da nije sam, kako je bio uvjeren: u podnožju velike stijene, do samog mora, stajala je žena ogrnuta teškim i toplim crvenkasto-smeđim kaputom, dok joj u ruci lepršala svilena marama koju je skinula sa kose, puštajući crni slap, blago prošaran sjedinama, da se slobodno prospe po ramenima.

    - Oprostite - reče mu - znam da je ovo vaše mjesto i odmah ću otići.

    - Nema potrebe - odgovori joj. - Stijena je dovoljno velika za nas oboje.

   Nasmijala se i oko crnih joj se očiju oblikovale sitne bore odajući mu teške dane njenog života. Nitko ne ostaje pošteđen. Život miluje, ali i udara!

    Dok se penjala prema njemu, pažljivo ju je promatrao, svjestan toga da mu se dopada ono što vidi: visoka, njegovana, crnokosa, crnih očiju koje su blistale, širokih usana, jagodice blago istaknute. Zrelost u punom zamahu. Istog trenutka kad je to pomislio, naglo reče:

   - Rođendan mi je danas. Imam sendviče sa pršutom i sirom i bocu dobrog crnog vina! Nažalost, čaše nisam ponio.

   - Kome trebaju čaše? - odgovori ona, stupi pred njega, pruži ruku i reče: - Sretan rođendan! Ja sam Tea.

   - Dante - odgovori on. - Moj je otac volio čitati, kao i ja, uostalom. Odatle ime.

   - Pristaje vam – reče ona i blago ponovi: - Dante!

   Pružio joj je sendvič pažljivo umotan u papirnatu salvetu. Sjeli su leđima se naslonivši na stijenu, gledali pučinu, uživali u sendvičima i još nečemu što je strujalo između njih i čega su oboje bili svjesni. I u čemu su uživali.

   - Plovio sam - reče joj Dante. - Ovdje razmišljam o tim danima. A vi? Zašto vi dolazite ovamo, Tea?

   - Moj je muž plovio, to je razlog mog dolaska ovdje. Umro je prije pet godina i ovdje volim razmišljati o našem zajedničkom životu.

   - Oh, žao mi je!

   - Ne mora vam biti. Imali smo lijep život i sjećam ga se bez žaljenja. Ni za čim ne žalim: učinila bih sve potpuno isto, kad bi se kojim slučajem život mogao ponoviti.

    Gledao ju je kako pije ravno iz boce, nevješto, ali hrabro se trudeći i to ga oduševljavalo. Prava žena za pravog muškarca. Nasmijala mu se vračajući bocu na njeno mjesto, između dvije pukotine u stijeni.

   - Nikad neću naučiti piti izravno iz boce - reče mu, a onda iznenada doda: - I moj me muž bezuspješno pokušavao naučiti tom umijeću. Nije uspio, naravno.

 

   Čekao ju je na "njihovoj" stijeni, četiri mjeseca poslije onog dana: proljeće je bilo u punom zamahu i uskoro će nagrnuti kupači, oteti im mjesto, njihovo mjesto, dragu im stijenu. Već je gotovo sve znao o Tei, kao i ona o njemu, viđali su se redovito i prema prešutnom dogovoru, uvijek bi se nalazili ovdje, na mjestu svog prvog susreta. Dante se često pitao, kako bi sve to funkcioniralo da su se sreli ranije, dvadeset godina ranije. Bila mu je privlačna, jako, a znao je da Tea isto misli o njemu, ali usprkos tome, njihovo je poznanstvo ostalo na prijateljstvu, ne razvivši se u nešto drugo.

   Dante je bio zadovoljan: u društvu sa Teom misli mu postajale vedrije, radovao se slijedećem danu, sastanku, izlasku sa njom. Vedrina mu se ušetala život, samotan život ustuknuo i sve više vremena se družio i posvećivao Tei. Nije znao je li ili nije zaljubljen u nju: u svakom je slučaju osjećao nešto posebno prema njoj, nešto što ranije nije nikad osjetio. Ponekad je imao dojam kako ona želi da on učini prvi korak, da se izjasni, otvoreno progovori o njihovom odnosu, ali bi ga nešto nepoznato i oprezno u njegovoj nutrini uvijek spriječilo. Strah? Nije se bojao odbijanja, ali se strašno bojao da je ne povrijedi. Želio ju je zaštititi od grubosti života: dosta je patila!

 

    Ugledao ju je i pošao prema njoj: kasnila je malo, neobično za nju.

   - Dobar dan! - reče joj prilazeći. - Igra zanimljiv film. Priča o prijateljstvu.

   - Ah, prijateljstvo! - odgovori nasmijano ona. - Najljepša moguća stvar na svijetu.

   Dante klimne: dileme je nestalo, dobio je odgovor! Tea se izjasnila! I osjećajući se lagan bez tereta neizvjesnosti, ponudi joj ruku, koju ona prihvati, pa krenu uz more laganim, ujednačenim, mirnim, postojanim korakom, uživajući u društvu jedno drugog. Prijateljstvo bez opterećenja!

 

"Copyright © 2005. misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora".