Bilo je ugodno skloniti se s vjetrovite ulice. Vilko je osjećao kako mu glatko izbrijano lice bridi: ledeni prsti bure grubo su ga pomilovali. Sad je žalio zbog jutarnjeg pažljivog brijanja. Inače bi, kad bi začuo ledeni fijuk bure, taj dan preskakao brijanje, ali mu je Dorina jednom prilikom rekla kako cijeni to što je uvijek pažljivo obrijan i nije je želio razočarati.

   U robnoj je kući bilo toplo i oni oboje opuste ramena koja su nesvjesno zgrčili pod naletima bure.

   - Ah! - uzdahne Dorina. - Sad je već mnogo prijatnije. Smrzla sam se!

   - Hoćeš li nešto toplo popiti? - upita je Vilko.

   - Ne sad - odgovori Dorina i odmahne glavom, a kosa joj se zatrese, zasja pod umjetnim osvijetljenom. - Ali ti pođi gore u kafić. Moram uzeti nešto od kozmetike i sumnjam da bi ti bilo zabavno sa mnom.

   - Dogovoreno - prihvati Vilko olakšano. - Čekam te gore.

   Dorina se nasmije, propne na prste, i lagano ga poljubi u ledeni obraz.

   - Mogao si pokazati malo manje oduševljenja - reče mu šaljivim tonom.

   Vilko zausti da nešto reče, ali se ona već udaljavala dugim i sigurnim korakom žene koja zna kamo se zaputila, a potpetice su njenih niskih čizmica koje su dozvoljavale pogled na lijepe noge, zvonko odzvanjale pri svakom koraku.

 

   Izabrao je stol na samom rubu kafića koji se nalazio na drugom katu. Odavde će moći nesmetano promatrati pokretne stepenice, kojima su neprekidno stizali novi kupci i novi gosti kafića. Ispred njega se nalazila kava, srknuo je gutljaj i zadovoljno protrljao ozeble ruke. Nikad nije nosio rukavice i pitao se, nije li nastupilo vrijeme da ih počne nositi? Činjenica je da ne postaje mlađi.

   Nečija mu se ruka meko spusti na rame i ostane na njemu, blago ga pritiskujući. Vilko se iznenađeno okrene podignuvši pogled.

   - Odmah sam znala da si to ti - reče žena lijepih crta lica i plavih očiju: Maza, istog časa kad je progovorila shvati Vilko. - Oduvijek si volio kafiće. Nisi se promijenio.

   - Možda jesam malo - reče Vilko ustajući i pokazujući na šalicu kave na stolu.

   - Da, primjećujem - reče Maza poljubivši ga. - Nema čaše, a nema ni cigareta. Jesi li ti još uvijek ti?

   - Nadam se da jesam, Mazo - odgovori on nježno i blago joj usnama okrzne obraz koji mu je nudila.

   - Mazo! - uzdahne ona. - Nije me nitko nazvao tako već čitavu vječnost.

   - Mislio sam da ti je nadimak ostao.

   - Oh, nije! - reče ona. - Ubrzo, nakon što smo prekinuli, prestali su me tako zvati.

   Vilko se osmjehne, rukom joj ponudivši stolicu. Gledao je kako se njegova nekadašnja velika ljubav smješta u stolicu i nesigurno mu se osmjehuje. Još je jako lijepa,  usprkos spletu bora oko očiju i na rubovima punih usnica, primijeti gledajući je i ne skrivajući  svoj ispitivački pogled. U sjećanju mu projuri mekoća i glatkost Mazine kože. Satima ju je milovao u ona daleka nedjeljna poslijepodneva, kad bi Maza dolazila k njemu. Pozdravila bi se sa Vilkovom majkom i sestrom, nekoliko minuta nevezano bi svi čavrljali, a onda bi Vilko ustajao, stišćući Mazinu ruku i dok bi Maza mlako protestirala osjećajući kako se to od nje očekuje, odvodio je u svoju sobu. Soba nježnosti. Njemu je bilo dvadeset i dvije, njoj osamnaest. Mislili su da će to sa njima i između njih vječno trajati, a trajalo je svega osamnaest mjeseci. Ali kakvih mjeseci!

   - Nemoj! - reče Maza. - Nemoj misliti na to.

   - Neću - reče Vilko sjedajući nasuprot njoj. - Što želiš popiti?

   - Ništa, hvala - odbije Maza. - Drugi put. Zbilja nemam vremena. Htjela sam te samo pozdraviti i pitati kako si. To je sve.

   - Kako si ti? - upita Vilko. - To je važnije.

   - Jednom kavalir, uvijek kavalir - reče Maza. - Sjećam se kako su mi sve cure zavidjele na tvom pažljivom ponašanju. Čudile bi se kad bi mi pripaljivao cigaretu, pridržavao mi stolicu ...

   - Navika - reče Vilko.

   - Nešto više od toga, ipak - reče ona. - Ja nisam bila takva prema tebi. Toliko pažljiva.

   - Nemojmo sad o tome - zamoli tiho Vilko. - To je iza nas. Prošlost.

   - Sjetiš li me se kad?

   Vilko klimne. Sjećao se. Nije mogao zaboraviti. Jer volio je Mazu i vjerovao joj, a ona je izdala to povjerenje na najgori mogući način. Kako je veoma mladi Vilko onda mislio.

   I ponovo, po tko zna koji put, iskrsne mu u sjećanju ona daleka i prohladna noć, kad je doznao kako je Maza bila s drugim. Da stvar bude još gora, učinila je to iste večeri, nakon što je dan provela u njegovom zagrljaju. S dva muškarca u jednom danu!

   Ta je misao udarala poput ogromnog bubnja u Vilku  kojemu su bile svega dvadeset i dvije i pričinjavala mu silnu bol. Znao je, kako to neće moći podnijeti, preći preko toga, izbrisati spužvom. Nije toliko jak. Ili slab? Nije se mogao odlučiti koje se od toga odnosi na njega. I odlučio je prekinuti sa Mazom.

   - Ne znam ni danas zašto sam onako postupila - reče Maza naslutivši Vilkove misli i položi dlan na njegovu ruku. - Nikad tako nešto nisam učinila! Ni prije tebe, ni poslije tebe.

   - Ne govori ništa, ne moraš - reče Vilko. - Čuo sam, da si se udala za njega. Je li to istina?

   - I razvela ni dvije godine kasnije - odgovori ona. - Nije tu bilo ljubavi, samo zaluđenosti.

   - Drugi brak? - upita Vilko pokazujući na vjenčani prsten koji je krasio Mazinu ruku.

   - Treći - reče Maza i prasne u smijeh pročitavši iznenađenje na Vilkovom licu. – Sjećaš li se one posljednje naše večeri? Kad si mi u bijesu odlazeći od mene dobacio, kako nikad neću naći ono što tražim, jer to ni ne postoji?

   - Sjećam se, naravno. Bio sam ljutit, povrijeđen.

   - Bio si u pravu, nisam našla.

   - Žao mi je - reče Vilko.

   - A ti? - upita Maza. - Jesi li ti našao?

   - Pitaš li me jesam li se oženio, nisam - odgovori Vilko. - Ali istina je i to, da nisam ni tražio. Nisam želio tražiti.

   - Sam si?

   - Može se tako reći - reče Vilko u trenutku kad primijeti neobičnu boju kose Dorine: stajala je leđima mu okrenuta na pokretnim stepenicama koje su je dovodile do Vilka.

   - Žao mi je - reče Maza.

   - Ne mora ti biti - odgovori joj Vilko. - To je moj izbor.

   - I nikad nisi poželio imati obitelj?

   - Nikad - reče Vilko i primijeti kako je Dorina jedva primjetno zastala: ugledala je Vilka i shvatila kako Vilko nije sam.

   - Plovio si? - radoznalo nastavi Maza sa pitanjima.

   Vilko ne odgovori. Nije mogao odgovoriti. Tog časa Dorina pristupi k stolu za kojim je sjedio sa Mazom i nagne se prema Vilku, spuštajući mu poljubac na obraz. Kao da se nisu vidjeli dvadeset dana, a ne dvadeset minuta.

   - Vidim - reče Dorina gledajući u Mazu - da ti nije bilo dosadno čekati me.

   - Dorina - reče Vilko ustajući i pridržavajući Dorini stolicu - upoznaj moju prijateljicu Mazu. Mazo, ovo je Dorina.

   - Oh, radujem se - ustajući zacvrkuće Maza baš kao i onih dalekih dana prisjeti se Vilko. - Žao mi je, ne želim biti nepristojna, ali zbilja moram ići.

   - Nemojte zbog mene otići - reče ljubazno Dorina gledajući je sa stolice u koju se udobno smjestila prekriživši noge, izlažući ih pogledu.

   - Jako se radujem što sam te srela nakon svih ovih godina - reče Maza Vilku i poljubi ga u obraz.

   - I ja, Mazo - nježno reče Vilko i uzvrati joj poljubac okrznuvši joj obraz.

   - Želim vam ugodnu večer - reče Maza, okrene se i krene prema pokretnim stepenicama.

   Vilko sjedne i otpije malo kave: bila je gotovo hladna. Namjerno šuteći, gledao je za Mazom, osjećajući pogled Dorine na sebi.

   - Lijepa je - reče Dorina odjednom.

   - Ne koliko si ti lijepa.

   - Oh! - uzvikne Dorina, posegne rukom i stisne Vilkovu šaku, zadržavajući je u svojoj.

   Vilko je pogleda. Očekujući pitanja i pitanja, iznenadi ga njihov izostanak. Osjećaj čudne težine kao da se spustio nad njih dvoje.

   A onda Dorina podigne njegovu šaku koju je i dalje držala između svojih toplih dlanova i prisloni Vilkov dlan na svoje zažareno lice.

   - Naravno da znam kako su postojale žene u tvom životu i prije mene - reče odjednom naginjući se prema Vilku. - Ne smeta me, to je normalno. Ali sam ja nova u ovom gradu i zanima me ...

   - Što te zanima? - upita Vilko shvativši kako neće sama nastaviti.

   - Hoće li se ovo stalno događati? - upita Dorina. - Hoćemo li često sretati tvoje bivše ljubavi? Sudarati se sa njima?

   - Nisam rekao da mi je Maza bivša ljubav.

   - Nisi ni morao reći. Bilo je očito. I niste se baš prijateljski rastali svojevremeno. I to je bilo očito.

   - Želiš li čuti priču? - upita Vilko.

   - Ne! - odbije Dorina. - I da se nisi usudio ispričati mi je! Jedina ljubavna priča koja me zanima, jest ova koja se upravo odigrava između tebe i mene.

   Dok mu je Dorina i dalje držala ruku između svojih dlanova, Vilko pomakne stolicu ne ustajući sa nje i približi se sasvim Dorini. Polako, gledajući je pravo u sive i upitne oči, nagne se prema Dorininom licu i prvi je put poljubi u javnosti.

   - Ni mene druge priče ne zanimaju - reče tiho. - I hoćeš li mi konačno pustiti ruku?

   Dorinin se smijeh srebrnasto prospe između njih dok mu je oslobađala zarobljenu ruku. I ponovo je sve bilo kako treba biti.

 

   Copyright © 2010. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.