Uživajući punom snagom u darežljivost života, kako je to Vilko nazivao u svojoj intimnoj dubini, sa šalicom kave u ruci koju je skuhala i donijela mu Dorina, nezasitnim pogledom prateći igru svjetlosti i sjenke u kosi Dorine, poželi da ništa ne pomuti ovaj trenutak. Iskustvo ga je naučilo da ništa toliko lijepo i dragocjeno kao što su ovakvi trenutci, ne traje dugo. I uopće se ne iznenadi, kad do njega dopre žalostan uzdah Dorine. Znao je: trenutak je prošao, nestao zauvijek u prošlosti. Ali pohranjen je u sjećanju: zlatni trenutak njegovog života.

   - Što je? - upita je preko ruba šalice škiljeći u nju: ogrnuta samo crno-zelenom kućnom haljinom, ispod koje nije imala ništa drugo, Dorina se naginjala prema laptopu koji je svijetlio u polutami sobe.

   - Umro je Salinger - reče ona, okrene leđa laptopu i priđe krevetu, pa legne pored Vilka. - Onaj koji je napisao "Lovac u žitu".

   - Znam tko je Salinger - reče Vilko neljubazno: iz nekog ga razloga silno kosnula ta smrt, iako je prošla čitava vječnost od kad je uživao čitajući spomenutu knjigu.

   - Nisam ni sumnjala u to - pomirljivo reče Dorina.

   - Čitala si ga?

   - Jesam - reče ona. - Samo tu knjigu. Ništa više.

   - I ja isto tako - reče Vilko. - I većina ljudi koje poznajem. Doživio je duboku starost. Čudno, kako je prestao pisati.

   - Ili barem objavljivati - reče Dorina. - Možda je pisao samo za sebe. Mnogi to rade.

   Vilko je pogleda sa poštovanjem. Prednost zrelosti.

   I odjednom se sjeti ne tako dalekog događaja, kad je ona, koja je u njegovom životu prethodila Dorini, mlada i vrckasta i željna putovanja nazvala ga prije puta u Španjolsku i pitala koja se valuta u toj zemlji upotrebljava. Bila mu je dražesna njena neinformiranost i strpljivo, okrećući sve na šalu, objasnio joj kako je Španjolska članica Evropske unije i kako to znači ... Dok je objašnjavao ona se smijala svom neznanju i on je zamišljao njeno lijepo lice i želio biti uz nju, štititi je od nepoznatog joj svijeta.

   Sad je bilo sasvim drugačije: Dorinu nije trebalo štiti, poznavala je svijet i život i nije ni trebala ni tražila zaštitu. Ravnopravni je suputnik Vilku, dok zajedno koračaju kroz život.

   - Sad si odlutao - reče Dorina. - Gdje?

   - Nije važno - reče Vilko: još je nije ni jednom slagao, pa nije želio početi ni sad. - Sjetio sam se nečeg, ne znam ni sam zbog čega.

   - Ja sam se sjetila Lennona - reče ona.

   - Još jedan mrtav velikan  - reče Vilko. - Prvi velikan u mom životu kojeg sam silno zavolio i čija me smrt potresla, bio je Hemingway.

   - Oh! - uzvikne Dorina. - To je prije mog vremena.

   - U pravu si. - Vilko se nasmije. - Isuse, kako vrijeme leti! Kao da sam prije samo nekoliko dana bio u onoj knjižnici i tražio još jednu njegovu knjigu, kad me knjižničarka ...

 

   ... prijazno se osmjehujući, jer Vilka je dobro poznavala, tiho upita ne remeteći gotovo svečanu tišinu u knjižnici:

   - Jesi li čuo?

   - Nisam - odgovorio je znatiželjno i upitno je gledajući. - Što se dogodilo?

   - Hemingway je mrtav.

   - Mrtav - zamucao je Vilko: ni pet minuta ranije pronašao je njegovu knjigu "Imati i nemati", jer upravo se nalazio u fazi kad je čitao sve od Hemingwaya. - Kako mrtav?

   - Ubio se - obavijestila ga je knjižničarka potpuno nesvjesna bure koja se podigla u mladom Vilku: jedva je disao od prevelikog uzbuđenja. – Piše ti u svim novinama.

   - Ne čitam novine - rekao je Vilko trpajući knjige pod mišicu i izlazeći iz prijatnog polumraka knjižnice na osunčanu i blještavu i vruću ulicu. Hem je mrtav. Kako je to moguće? Njegov junak ne može biti mrtav. Pa još nije ni pročitao sve njegove knjige. Eto, ova, koju ima pod mišicom, kao da odiše morem i rumom i oštrim duhanskim vonjom. Junaci su u njoj grubi i nježni istovremeno i ničeg se ne boje, baš kao što se ničega ne boji ni Hem ...Ali čini se, da se ipak nečeg bojao. Da nije tako, ne bi pucao u sebe, zar ne? Ali kako je to moguće? Veliki Hem, ratnik, lovac, pa da se bojao. Morati će razgovarati sa ocem ... A onda se mladi Vilko sjetio  kako njegov otac nije ovdje, ponovo službuje u drugom gradu, daleko od njega, od svoje obitelji. Vojnički život. Ali neka, Vilko se nije dao pokolebati. Kad dođe kući, sjesti će i zapisati svoje dojmove i pitanja u vezi Hemingwaya i kad otac dođe, što će biti za manje od mjesec dana, pružiti će mu ispisani papir i siguran je da će mu otac sve objasniti: točku po točku, precizno, vojnički. I sa ljubavlju.

 

   - Koliko si imao godina kad je Hemingway umro? - upita Dorina i vrati ga u sadašnjost.

   - Trinaest - odgovori Vilko.

   - Nježno doba - reče ona. - Nisam se još ni rodila.

   - I sad je nježno doba - reče Vilko i pomiluje joj bedro. - Zar ne misliš tako?

   - Znaš da mislim. I uživam više nego ikad.

   - I sa mnom je tako.

   - Ozbiljno?

   - Najozbiljnije.

   - Ti si nježan grubijan - reče mu Dorina. - Točno sam osjetila tvoju žalost za umrlim Salingerom.

   - Oduvijek sam volio pisce - prizna Vilko. - Bio sam klinjo kad mi je stari tutnuo u ruke prvu knjigu i od tada kao da se knjige lijepe za moje prste. Neprestano sam čitao. A kad smo već kod mrtvih pisaca, sjećam se da sam umalo zaplakao kad sam čuo da je umro Remarque.

   - Pričaj!

   - Bio sam na brodu punih jedanaest mjeseci - prisjećajući se reče Vilko. - I nisam imao pojma što se sve događalo u svijetu, dok sam plovio. Kad si mlad, ni ne brineš previše o tome. Kad sam stigao kući, prvo sam nekoliko dana častio prijatelje. Pili smo preko svake mjere i kad mi je to dosadilo, odlučio sam prekinuti sa time, zatvoriti se u svoju sobu i čitati. Prije toga sam morao kupiti nešto za čitanje, pa sam krenuo u knjižaru ...

 

   ...po žarkom srpanjskom suncu, podne tek što je otkucalo na gradskom tornju. Vilko je ušao u knjižaru u hladovinu i malo odahnuo i pozdravio prodavačicu koju je poznavao već nekoliko godina.

   - Vratio si se - rekla je ona. - Kako je bilo?

   - Dobro - kratko je odgovorio: dosadilo mu je to pitanje. - Ima li što novog?

   - Nekoliko naslova za koje mislim da će te zanimati - odgovorila je i okrenula se prema polici sa knjigama, a Vilko je gledao njene duge i gole osunčane noge, kad se ona odjednom okrenula i upitala: - Ako se ne varam, voliš čitati Remarque-a, je li?

   - Dobro se sjećaš.

   - Nedavno smo dobili njegovu posljednju knjigu.

   - Pokaži - radosno je rekao Vilko, a već je odlučio kupiti je: sve je Remarque-ove knjige imao kući.

   - Posthumno je izašla -  sasvim je usputno primijetila prodavačica.

   Vilko se ukočio i u prvi je mah pomislio kako sigurno nije dobro čuo.

   - Što si rekla? - upita je.

   - Remarque je umro - obavijesti ga ona. - Nisi znao?

   - Kako da znam? Misliš da nam na brodu o tome govore. Kad je umro?

   - Prošle godine - reče ona pružajući mu knjigu. - Eto, pogledaj. Sve ti piše u predgovoru.

   Izašao je sa knjigama umotanim u meki i šuštavi papir i krenuo pravo u obližnji lokal. Naručio je dupli rum. U čast Remarque. Polako je pijuckao žestoko piće bogate arome i pušio i razmišljao, jer Remarque je utjecao na njegov život i Vilko je znao, da bi sad bio sasvim drugačiji čovjek, da nije bilo tog i takvog pisca i da nije bilo Vilkovog oca koji mu je poklonio "Na zapadu ništa novo", primijetivši kako se sasvim mladi Vilko zanosi militarizmom.

   Ispio je rum, platio i otišao ravno kući. Zatvorio se u svoju sobu i nije iz nje gotovo izlazio čitav tjedan. Toliko mu je vremena trebalo da pročita sva djela Remarque-a.

 

   - Neobično je to - reče Dorina kad je Vilko ušutio i ona postala svjesna kako je priči kraj - kako knjige znaju utjecati na nas.

   - I poneka žena - reče Vilko polažući glavu u njeno toplo i uvijek za njega spremno krilo.

 

 Copyright © 2010. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.