Kazalište snova (II dio)

Svaki je život k’o jedan san
i jedna nada u bolje sutra,
a svaka smrt je ugasli dan i
nova strepnja do narednog jutra.
 
Svaka naša želja, misao i pokret
određuju ulogu što sutra će biti,
i ponekad mislim: “O, baš sam proklet
što svoje želje pokušavam skriti
 
od onog što vječnu sreću mi nudi;
život bez krinki, smiješnih i tužnih,
od Njega što iz noćne more me budi;
iz ludih snova, lijepih i ružnih.”
 
Kostima i maski ima posvuda;
u kazalištu snova, dobrote i zala.
Nekad smo car, a nekad dvorska luda
što čeka aplauz od drugih budala.
 
U carstvu snova je bezbroj kostima
za svako biće što dođe na svijet.
Nekad smo zvijer što besciljno luta,
nekada kukac, a nekada cvijet.
 
Predstava što traje brzo će proći
i novi kostim odabrat ćemo sami,
a uloga nova uskoro će doći
jer život je kratak k’o bljesak u tami.
 
Često smo zavidni na druge glumce
što bolji kostim sad’ netko nosi,
al’ onaj kog’ danas obasjava Sunce,
možda će sutra morat' da prosi.
 
Neuki vjeruju u ono što hoću
i misle da nakon smrti ničega nema,
pa zato uživaju u zabranjenom voću,
nesvjesni da za svaki grijeh kazna se sprema.
 
Pravednici su nagrađeni da žive u raju,
a grješnici osuđeni da trunu u paklu,
ali ta snoviđenja dugo ne traju
jer svaki je san baš kao odraz na staklu.
 
I zašto smo ovdje? Tko nas tako guši?
Zašto svaki san naliči na javu?
Morat ćemo sanjat sve dok ne presuši
ta opaka žudnja za bogatstvo i slavu.
 
Ovaj je svijet velika kulisa,
mjesto rođenja za mnoge sanjače.
On je k’o zatvor za svakoga glumca
što se na bini smije il’ plače.
 
Svaki je život k’o jedna priča;
nekad tragedija, nekad humoreska.
A planovi naši o sreći bez Krišne,
na kraju se ruše k’o kule od pijeska.
 
Letterkenny, 11/12/03