BAJKA O ZEMLJI VJERI

 

Bili jednom jedna princeza i jedan princ.  Princ je u zemlji Prevari  služio svoju prinčevsku dužnost. Princeza je pak živjela u zemlji Vjeri i bila je prilično daleko od princa pa nikad nitko ne bi mogao pomisliti da bi se njih dvoje ikada mogli sresti. No, čuda su moguća,  pa se princeza brzo ulogirala na društvenu mrežu i prosurfala netom kako bi što prije suzila izbor onih kojima može pokloniti svoje povjerenje  i možda, gledajući fotografije i čitajući opis  što prije pronaći princa, baš kako je stari dobri običaj u svim zemljama iz bajke.  Nakon nekoliko dana surfanja  ushićeno je uskliknula.

„To je to!“

 „Bingo!“

 Odmah  je osjetila neku čudnu povezanost i bliskost i osjećala je da je našla osobu za kojom je tragala. Naime, princeza je već puno toga prethodno proživjela, bezbroj puta prevarena, bezbroj puta razočarana upravo od osoba kojima je poklonila povjerenje jer u njezinoj zemlji Vjeri bilo je normalno vjerovati osobama s kojima kontaktiraš.  Sasvim uobičajeno je bilo vjerovati rodbini, prijateljima, poznanicima i suradnicima. Malo po malo, princeza je sve više shvaćala da vjerovati nekom baš i nije neki profit, jer je zahvaljujući povjerenju koje je nesebično dijelila njezin život postajao sve kompliciraniji a budget njezine države Vjere sve tanji.  Toliko tanak da je shvatila da će morati napraviti novi proračun jer sa starim teško da će preživjeti ukoliko ne promijeni principe i ne počne nešto manje vjerovati.

Ali reći nije isto što i učiniti. U zemlji u kojoj je rođena, vjera je bila sastavni dio života. Vjerovalo se svima i svugdje, i teško je bilo sada ne vjerovati. A svaki put kad bi poklonila vjeru svojim zemljacima ili nekom drugom, danima je plakala, jer ju je duboko boljela izdaja onih kojima je nesebično vjerovala.  Zato je ushićeno gledala  u princa koji je živio daleko od nje.

„On sigurno nije kao ovi iz moje blizine“ - razmišljala je. „Niti ne izgleda kao netko tko bi me iznevjerio. Njegov pogled je tako blag,  izrez lica mekan i nježan, ipak je on princ, a prinčevi sigurno ne mogu biti loši. Njemu zasigurno mogu vjerovati“ – mislila je tiho u sebi.

I odluči se. Klikne mišem na njegov status i pošalje mu poruku.  Eh, kako je sretna bila kad je s druge strane odgovor na poruku gotovo istovremeno stigao. Kontakt je uspostavljen i udaljenost između zemlje Prevare i zemlje Vjere premošćena je u jednoj sekundi a princ i princeza postadoše nerazdvojni.

Planirali su puno toga, danima su ispisivali monitor svojim željama, a jedna od želja je bila da se i osobno upoznaju. S uzbuđenjem je princeza cupkala na mjestu išćekujući princa da doleti avionom. „ Ovo je nešto drugačije, nešto novo, sigurno iz zemlje Prevare neće doći netko tko ne zaslužuje moje povjerenje, razmišljala je u sebi princeza.“

Prihvatila je princa kao nagradu za sva dobra djela koja je činila kroz život, a i odgajali su je tako da bude uvjerena u to da u životu zaslužuje samo najbolje, i da će to najbolje sigurno jednom doći. A ona je bila uvjerena da to što je čekala cijelo vrijeme upravo dolijeće Boingom sa 6 motora.

Na prvi pogled nije se prevarila. Sad kad je upoznala princa bila je još sigurnija da sve ono što je sanjala i iščekivala sada ima pred sobom.

Bilo joj je sasvim normalno da  princu kaže sve o sebi, i o svim svojim tajnama. Pa za Boga miloga, ne može biti tajnovita prema nekom koga je čekala cijeli život. Bila je iskrena do maksimuma, nesebična,  puna vjere, baš kako to dolikuje predstavniku zemlje Vjera.  Sasvim sigurna je bila da zajedno mogu otputovati u zemlju Sreću kako bi tamo nastavili stvarati i realizirati planove. 

Medjutim, nešto ju je stalno kopkalo. Onaj izraz na licu često nije bio tako nježan kao na fotografiji, a pogled – pogled se mijenjao baš kao i boja očiju. Nekad su bile zelene kao rijeka, nekad plave kao more, a nekad sive kao planinski vrh prekriven plavkastom maglom. U tim trenucima nije ga prepoznavala, no i nadalje je bila iskrena i otkrivala i naskrovitije tajne za koje je princ uporno postavljao pitanja, a ona i dalje s voljom odgovarala. Znala je princeza da je ona sva bijela  i da na njoj ne može naći mrlje, pa se nije niti stidjela otkriti u potpunosti, a princ je bio jedan od rijetkih osoba kojima je maksimalno vjerovala.  Bolje rečeno, vjerovala je samo sebi.

Jedno jutro, princeza se kao i obično probudi, orna za nove dnevne aktivnosti iščekujući prinčev poziv. No on je izostao.

„Sigurno je zauzet. I on ima gomilu prinčevskih obaveza, brigu o svojoj državi Prevari, o svim zadacima koji su mu povjereni, ne može baš uvijek biti dostupan. Kad bude mogao javiti će se“, bila je sigurna.

No dan za danom je prolazio a princ se nije javljao, a kad se javio bio je vrlo drzak i bahat i samo se raspitivao o stanju budgeta njezine države Vjere. 

Princeza se lupi šakom po čelu. Sve tajne mu je prenijela o svojoj državi, sve podatke o Riznici, o svim državnim obveznicama i o svemu što je bilo bitno za njezinu egzistenciju, a princ je sada izgledao kao začaran i uopće nije izgledao kao princ  već kao nekakva napuhana žaba krastača. Tek sad su do princeze doprle vijesti iz daljine kako je princ poznat po takvim postupcima, i da je u njegovoj zemlji Prevari to tradicija.  

Bila je žalosna što se pretvorio u žabu, ali  predaleko je bio da bi ga mogla poljubiti i pretvoriti ga opet u ono što je bio.

Tako je princ-žaba ostao živjeti u zemlji Prevari, a princeza je  praznog srca  i usplahirene duše nastavila živjeti u zemlji Vjeri koju su na godišnjoj Skupštini svih stanovnika te zemlje nazvali Nepovjerenje.