U današnje vrijeme se mnogo govori o samom položaju žena u crkvi. Počevši od pastoralnog djelovanja i kateheza do zalaganja za vršenje službe, to jest do samoga ređenja žena u Crkvi, mada ima i onih koji kažu da žene ne zaslužuju nikakav položaj u crkvi – dovoljno je samo da sjede, šute i budu lijepe, želeći reći kako za njih nema nikakvih prava u izgradnji cjelokupne crkvene zajednice, te su na taj način rekli kako oni nisu dio Kristovih udova.

Iako se neće to priznati, ali upravo se takva poruka šalje pojedincu i zajednici. U nekim crkvama su čak podijeljena i mjesta za sjedenje, i to je tako postalo ustaljeno u nekim narodima, te se odlazak na svetu misu pretvorio u sve samo ne u zajedništvo cijele obitelji pred Kristom. Na svetu misu prvo kreće žena, da bi 10 minuta nakon nje krenuo i muškarac. Zašto? Što se time želi pokazati? Muškarčeva superiornost ili nešto drugo? Što se želi pokazati činjenicom da se u nekim crkvama i dan danas prakticira „pobožnost“ da žene sjede naprijed, dok muškarci u zadnjim redovima sjede ili stoje, kako bi za vrijeme propovijedi oni izašli na „čik pauzu“? Je li to znači da žene služe samo da se mole? Gdje je onda zajedništvo? A i pogotovo je studenticama teologije blisko pitanje: gdje je nestalo zajedništvo i solidarnost kada se žena želi dodatno obrazovati na postdiplomskom studiju uz osiguranu stipendiju? Zašto je to samo privilegij bogoslova i redovnika? Zašto i ženama ne bi biskupija plaćala školovanje u Rimu? Zašto se sve svodi da na takve slučajeve žena koje su dobile takvu priliku gledamo s čuđenjem i samim Božjim blagoslovom? Puno je pitanja, a najmanje odgovora, a i kad postoje odgovori to su samo odgovori kojima će sami sebe opravdavati i govoriti: „Nije to do nas. Mi tu ne možemo ništa.“ Ali, ja bih onda pitala: „Do koga je ako ne do vas, to jest nas?“

Iako se vidi spolni nedostatak kod žena za neke privilegije, funkcije, prava u crkvi, žena i ima visoko mjestu u njoj. Nije sve tako crno, osim u onim župama, gdje su župnici, ako se moram tako izraziti „ženomrsci“ i ženu ne žele ni pogledati, a kamoli uputiti neku riječ. Ne razumijem to i neću razumjeti da se s toliko odbijanja gleda na ženu, kao da je vrag, pa od nje treba što više bježati. No, Bogu hvala na onim svećenicima koji na crkvu gledaju kao jedinstvo i zajedništvo obaju spolova. To što je muškarac svećenik, ne stavlja ga u superiorniji položaj nego što je to žena. Oboje su u službi istoga Krista, samo što imaju različite „poslove“. Svećenik donosi Krista, a žena mu je pomoćnica u tome. Oni zajedno donose Krista.

Navela bih jedan primjer u prirodnom tijeku života obitelji gdje je ženi više svojstveno da kuha, pere i ima više smisla za brigu oko djece, za razliku od muškarca koji ima više smisla za orati, zidati, donositi odluke u obitelji i glava je u obitelji, jer su mu misli trezvene, manje je opterećen, za razliku od žene koja neki problem vidi kroz 20 različitih načina, u sve detalje. Ne spominjem ovdje neku tradicionalnu podjelu poslova i uloga u obitelji, nego jednostavno ukazati na svijest da se žena podliježe muškome vodstvu. On je taj koji će donijeti, uz pomoć žene, konačnu odluku. Tako smo sazdani, tako smo stvoreni – da se međusobno upotpunjavamo.

Žena pomaže muškarcu donijeti odluku preko njenih svih varijanti rješenja problema, a muškarac je taj koji je samostalno donosi. To jest, žena je ta koja svećeniku pomaže donijeti Krista, a svećenik je taj koji Ga donosi. I tako to mora biti. Žena razgovara sa svećenikom o svim temama s različitih pozicija, ali on je taj koji će pod vodstvom Duha Svetoga prosuditi što je ispravno i to izreći zajednici, u samoj homiliji. Ne može žena postati svećenik, jer jednostavno nije tako sazdana i stvorena za tu funkciju. Žena ima veliku ulogu u crkvi i bez svećeništva, samo joj se treba dopustiti da djeluje, pružiti joj priliku i dati joj mogućnosti da ostvari ono što ima u sebi. Naime, žena ima puno šire i opširnije gledište na razne situacije i svaki problem u tančine ispita, svaka sitnica joj je važna i zato su žene „korisne“. Zar ne vidite koje je to veliko bogatstvo za crkvu? Ženi je svojstveno da u različitim situacijama i s različitim ljudima pristupa na različit način, a opet sve zajedno čini s istim razlogom. Ona ima široki spektar gledišta i kao takva može pridonijeti u izgradnji cjelokupne zajednice. Kao takva može osjećajnije pristupiti svakom čovjeku ponaosob, razumjeti ga, „ući mu pod kožu“ i na način koji njemu tada odgovara uputiti ga Kristu, jedinome koji spašava i daje odgovore na pitanja, jer ni žena, a ni svećenik ne daje odgovore na pitanja, već samo Krist. Svećenik i žena, kao i cjelokupna zajednica, samo pokušavaju mucati o onome što su iskusili i o čemu imaju znanje i pokušavaju obrazložiti razlog nade koja je u svakom čovjeku (1 Pt 3, 15). To dakako ne znači da se svećenik, a i drugi laici, ne mogu prilagoditi svakome čovjeku, to ne znači da druge podcjenjujem, govoreći kako je to samo ženina sposobnost, čak naprotiv, i oni u okviru svojih datosti, sposobnosti i znanja su pozvani oblikovati crkvu. Ovdje samo naglašavam one najbolje ženine sposobnosti, onako kako je ona stvorena, a stvorena je osjećajnije sa širokim gledištem misli koje primijete i najmanju sitnicu, dok muškarac nije za detalje i sitnice, i upravo je to ono što bi se trebalo prepoznati kako bi žena dobila svoje mjesto u izgradnji crkve. Svi smo za nešto stvoreni, ali sazdani u Kristovo tijelo i kao što i kaže jedna pjesma na temelju Ivanovog evanđelja: „Iako mnogi, jedno smo tijelo. Zajedno blagujemo samo jedan kruh“.

Dakle, položaj žena u crkvi je od izuzetne važnosti, samo se nažalost, ono često zanemaruje, dajući prioritete samo zaređenima. Žena i te kako može pomoći samim službenicima, samo joj se treba to dopustiti. One nisu samo „vragovi“ koje će zavesti svećenika da prekrši celibat i one nisu manje vrijedne pošto nisu za oltarom, mada po tom pitanju ni sam svećenik nije ništa vrjedniji, mada se to često prenaglašava. Svi smo jedno, u službi Jednoga. Zašto onda raditi razlike? Samo trebamo pratiti prirodni tijek života i onih osobina koje nam je Bog podario i u okviru toga, djelujmo. Ako smo svi jedno, zašto onda ne dati ženi priliku da se još više obrazuje, to jest razvije u onome što joj najbolje ide? Iako su žene zastupljene u izgradnji zajednice, u katehezama i slično, i dalje se vidi napetost i nejednakost u smislu samoga djelovanja. Jer, koliko je poznatih teologinjina u svijetu i koliko su poznate njihove izdane knjige, to jest koliko se prilika dalo ženama teolozima da npr. objave svoju vlastitu knjigu, a koliko ima zastupljenih muških imena kako na području filozofije tako i na području teologije?

Martina Kikić