Došla je sutradan rano, zapravo čekala me ispred vrata dok joj je vjetra nadimao kaput poput gavranovih krila:

-A gdje si ti, čekam te već pola sata.

Opet je ostavila tirkizna kolica van, ušla u galeriju s kartonskom kutijom u ruci i ništa ne govoreći, otvorila je i izvadila slike. Zapanjeno sam gledala u njene nestvarne impresionističke akvarele, u prekrasne nepoznate vodene pejzaže, poput njenih vodenasto plavih očiju....i taman da ću zaustiti i reći nešto....ona me preduhitrila:

-Sviđaju ti se znam, ne trebaš mi ništa govoriti jer meni ne trebaju ni tvoje a ni tuđe riječi, a što je umjetnost nego to, ona je neopisiva, ne možeš je dodirnuti razumom i pokušaj samo, ako možeš, titrajućom dušom uživati u svakoj kapljici nanešene boje dok prelaziš prstima preko njene strukture….a ako se malo domakneš na određenu daljinu, okom ćeš moći obuhvatiti njenu cjelinu i formu....ako želiš dati ću ti da ih izložiš.

-Mare – nešto mi je glas zamršeno poput čvora zastao u grlu, dok je srce uzbuđeno i procjenjivački zakucalo - ...mogu ih prodati...već znam da će biti kupaca...odavno nisam vidjela ovako nešto, samo mi daj svoj blagoslov.

-Ne, i to je moja zadnja riječ. Kad bude gotova izložba, doći ću po njih, dotad se nećemo vidjeti, ne zanima me tvoj vašar bundi i taštine. Ali dobro si rekla ono neki dan, umjetnost nema svrhu ako se krije u kartonskoj kutiji.

-Ok, kako želiš, ali griješiš jako.

-Ti to nikada ne bi razumijela, ti misliš da sam ja nesretna i siromašna, ali nisam, bogatija sam od svih onih ljudi koji će ti doći u galeriju. Bogatstvo se krije tu, vidiš – i lupne se kvrgavom šakom po prsima – ni za što na ovom svijetu ne bih ga zamijenila s ničim. Nisi bogat ako imaš novac već ako imaš dušu i ako znaš kako ju spojiti na izvor s Bogom, to je bogatstvo o kojem ljudi malo kad razmišljaju.

I tako sam napravila izložbu njenih slika. Nisam smjela reći tko je njihov autor. I nisam ih smjela prodati. Zbog toga sam bila sva na iglama, jer ponuda je bilo puno a na vašaru taštine i bundi, da upotrijebim njene riječi, mogla sam gotovo sve prodati, ali eto, nisam smjela, izostao je Marin blagoslov.

Kako smo se dogovorile, došla je nakon mjesec dana po slike i u svom stilu izjavila:

-Ne želim da mi išta pričaš, jer ne želim znati. Imaš pravo izabrati jednu moju sliku, biraj koju hoćeš.

Nisam se puno nećkala, a kad sam izabrala predivne sfumato lopoče u vodi, samo je rekla:

-Imaš dobro oko, izabrala si najbolju.

Skupila se i na kraju je otišla rekavši mi – samo da znaš, ime mi je Marija, vidimo se uskoro -  ali ja tada nisam znala da se više nikada nećemo vidjeti.

Dugo nakon toga razmišljala sam o njoj, pogotovo u trenucima kad bi mi pogled pao na njen akvarel koji je sad imao počasno mjesto u mojoj galeriji. Jesu li lopoči sa slike bili samo neka vizija u njenoj glavi ili je negdje i nekad, dok je još nitko nije poznavao kao „ludu Maru“, sjedila na travi i bila spojena na božanskom izvoru dok su se oni savršeno odražavali u njenim vodenasto plavim očima.

Zima je te godine bila strašna, snijeg je padao danima a ulice su bile zakrčene i neprohodne. I tako dok sam u toplini svoje galerije ispijala jutarnju kavu i čitala novine, u galeriju je uletjela moja prijateljica:

-Jesi li čula što se jučer dogodilo? Ludu Maru je pokupio auto na cesti.

-Kako? Što se dogodilo? – jedva sam izustila.

-Izgleda da je jadnica prelazila cestu i to na pješačkom prijelazu, kad je naletio neki divljak i pokupio je sa svim onim njenim plastičnim kolicima. Kažu da je na mjestu ostala mrtva dok od plastičnih kolica nije ostalo ništa. Baš će mi nedostajati njezin neobičan lik.

Šutjela sam od zaprepaštenja i šoka. Kako i kome objasniti Maru, Mariju, ženu koju su svi zvali ludom samo zato jer je bila drukčija i živjela neobičnim životnim stilom.

Zatvorila sam taj dan ranije galeriju, nije mi se više radilo i nisam bila u stanju gledati u njenu sliku a da ne vidim u njima odraz njenih plavih očiju.

Tu večer usnula sam san.

Ide Mara sa svojim tirkiznim kolicima, ne vidim joj lice jer okrenuta mi je leđima, čujem grakću joj kolica onako kako samo ona znaju, ala gavran, i u pola glasa kao da mi se ruga i kao da me iskušava govori mi... „sad imaš moj blagoslov, prodaj je ako želiš… biti ćeš bogata“....

Danas ispod mojih vodenih lopoča stoji natpis:

NIJE ZA PRODAJU

Mislim da bi se i o riječi bogatstvo, dalo pričati.

Kraj