Ovo je priča o ljubavi koja je trebala biti okrunjena vjenčanjem, ali joj njih dvoje nisu dozvolili da postane navika.
Trebali su izgovoriti ono presudno "DA" jednog sunčanog majskog dana u šest sati popodne.
Sve je bilo spremno, u zraku se osjećalo proljeće, s neba je kapalo zlato, povjetarac je donosio mirise mora u skupim kičem okićenu dvoranu, najskupljeg hotela u uvali njihovog djetinjstva.
Mladoženji su stavili bijelu ružu na rever crnog kaputa. Njegov kum je držao u ruci jastučić od plavog satena sa dva zlatna kruga okovana biserima.
Mladenka je, s bijelim orhidejama u kosi i vjenčanici od pjene, satkanoj od latica bijelih ruža, čekala trenutak. Njenih šest pratilja s bjelim ružama u kosi i lepršavim haljinama od plavićastog satena su pridržavale njen veo satkan od skoro nevidljivih niti bijele svile.
Za taj trenutak izgrađen oltar je blještao ranjenim Isusovim srcem i baroknim aneđelima. Svečenik u odori od zlata, sa velikom knjigom sudbine u rukama, je pogledavao na sat.
Ponosni roditelji diplomiranog pravnika i diplomirane lječnice, sa smješkom pobjede na licima, su bili spremni.
Okupljeni svatovi u najskupljim odorama su bili spremni. Renesansni stol kupljen za taj trenutak je bio krcat poklonima.
Tišina, ogromna tišna u kičastoj dvorani je negovještala trenutak.
Veliki zidni sat, kupljen za ovaj trenutak, u najskupljem butiku starina,
razbi tišinu. Šest udaraca pozlaćenog zvona konačno najavi trenutak.
Orkestar u uglu kristalne dvorane je počeo svirati vjenčani marš.
A onda odjednom, iznenada, za sve prisutne neočekivano, sve je bilo prekinuto, vjenčanje nije bilo odgođeno, vjenčanje je bilo zauvijek otkazano.
Priča koju vam pričam je duga priča, teško ju je ukratko objasniti, ne smije se polovično ispričati jer onda priča ne bi imala smisla. Priču se nesmije ni šaptati jer to je istinita priča o ljubavi.
Svi prisutni su se pitali zašto je vjenčanje otkazano, a jedino su njih dvoje znali da je tako bolje.
Mladić i djevojka su držeći se za ruke rekli svečeniku da ode, oni su kumovima i pratiljama rekli da vjenčanja neće biti, oni su prisutne zamolili da odu.
Sunce se spuštalo ka zapadu kada su ostali sami pred oltarom u kičastoj dvorani, sa orkestrom koji je svirao tonovima argentinskg tanga, najlješu baladu o ljubavi.
Mladić je zagrlio djevojku u vjenčanici od pjene, satkanoj od latica bijelih ruža. Plesali su svoj prvi tango, onaj koji ih je na maturalnoj zabavi uveo u carstvo ljubavi. Orhideje u njenoj kosi su ga potsjećale na veče njihovog prvog zagrljaja. bježeći iz kičaste dvorane plesali su svoju slobodu do velike terase nad morem koje se u tom trenu umirilo.
Na pjesku se, kao u njihovom davnom snu, otvori velika Jakobova školjka.
Boginja ljubavi ih primi u svoj zagrljaj.
Ljubav se kao dašak maestrala polako vraćala u njihova srca, ljubav odbjegla od navika, od obećanja, od uvjeta, od moralnih predika, od tuđih očekivanja, od odabira prostora za slavlje, od nadmetanja čije će vjenčanje biti veličanstvenije i skuplje, ta ista ljubav ogrnuta plaštom sazrijevanja srca se u tom sutonu ponovo vratila i ostala zauvjek u njihovim srcima.
Nećemo se vjenčati ni danas, ni sutra, nikada se nećemo vjenčati, mi ćemo se samo voljeti, govorili su vjetru koji je njihov glas sjedinjavao s pjesmom o ljubavi i tonovima simfonije njihova zajedničkog sna.