Ima jedna mala gospa Marija,
Što sve mi draža biva što je starija.
Jer ona me je prvog trudno rodila,
Za ručicu me slabu prva vodila.
Prva me na ovom svijetu volila,
Prva se za mene Bogu molila,
Kupala me suzom, Bog joj platio,
Anđeo joj suzom suzu vratio;
Dojila me mlijekom svoje ljubavi,
Učila me ovaj jezik ubavi,
S kojim ću i onda slatko tepati...,
Ovaj Matošev stih budi u meni osjećaj koji me vodi do najvišeg stupnja saznanja i postaje snaga etičkog uzdizanja ka pravom životu i postaje energija iz koje izrasta ljepota postojanja koju nazivam LJUBAV. U ovom trenutku buđenja na granici između jučer i sutra, konačnosti i beskraja sjećam se trenutka u kojem sam prepoznala prekrasne oči moje majke. Listam obiteljski album iz kojeg udišem ljepotu i rađam san. Svjetlo koje me dodiruje iz svake fotografije oblikuje trenutak u kojem susrećem ljubav. U anđeoskim osmjesima moje majke pronalazim zamišljeni raj i vidim zrcaljenje ljepote koja prelazi u energiju mog postojanja. Krštena imenom boginje proljeća moja majka u srcu nosi proljeće, oko sebe širi mirišljavu lakoću postojanja, njen glas je vječna oda mladosti kojom vješto skriva breme proživljenih godina.
Majčina ljubav je svijetlo nad svijetlima, ljepota svih proživljenih trenutaka, vječna straža nad našim životima.
Sreće zlatne, srebrne, sreće.......šaputala je i na početku Krležinog "Kraljeva" i uvijek istim ritmom, slično Ravelovom "Boleru", sve glasnije i glasnije klicala sreće zlatne, srebrne, sreće........ Godinama, na razdaljini od tisuću kilometara, svako jutro još snena čujem njen veseli glas. Ona mi još uvijek šapuće te čarobne riječi, šaputavim glasom proljeća u praskozorju budi leptire u dubini svijesti, moli ih da me sretnu ponesu pod koplja dnevne svjetlosti, u zagrljaj ljubavi i njene blagosti.
bglavac
irida
edin.kecanovic
