Iznenada sam se sjetio. To je bila moja "prijašnja supruga". Niti ovoga puta nisam ništa osjetio. Moja mi se "prijašnja supruga", u stvari moj "drugi Ja", nasmiješila. I ja sam se također nasmiješio, no više reda radi i iz pristojnosti bez uzbuđenja.

"Zar ne osjećaš nikakvu čežnju za sjedinjenjem sa svojim "drugim Ja"?" odjednom me upita moja "nekadašnja supruga" glasom tako punim simpatije i sućuti, da mi je čitava nutrina iznenada počela drhtati i vibrirati.

Tako silno je bilo to unutrašnje uzbuđenje da sam odjednom osjetio kao da se preda mnom otvorio jedan novi svijet. Teško je opisati osjećaje koji su me odjednom obuzeli. Bili su najsličniji osjećajima koje smo imali kada smo se u našim mladim danima po prvi puta zaljubili. Svatko će se bez sumnje sjećati kako mu je tada bilo. I sama blizina ljubljene osobe je bila nalik na ispunjenje svih želja. Čovjek se osjećao kao da se stopio u jednu cjelinu. Čitav ostali svijet bio je samo okvir za neopisivu sreću:biti zajedno s voljenom osobom.

Dakle, iznenada sam se osjećao slično samo neusporedivo jače, snažnije i uzbudljivije.

Moja se čitava nutrina uzbudila, bio sam u jednom sretnom, ili bolje rečeno blaženom stanju. Odjednom sam vidio samo još svoj "drugi Ja". Sve je drugo nestalo. Brat Xerx je bio samo još pozadina, a sve ostalo okvir te pozadine.

Ovaj me doživljaj potpuno nadvladao.

Moja mi se "prijašnja supruga", moj drugi Ja, još uvijek smiješila, raširila ruke i zagrlila me.

Kakvo sam nezamislivo blaženstvo osjetio u tom trenutku! Ne znam više koliko smo dugo bili zagrljeni. Izgledalo je kao da traje cijelu vječnost koja me toliko usrećila da sam potpuno zaboravio kako se još uvijek nalazim na Zemlji. Ovaj zemaljski život mi je nalikovao još samo sporednom sjećanju koje treba što prije zaboraviti.

Kada smo pustili jedno drugo i uzajamno se promatrali smiješeći se, odjednom sam zapazio da crte lica moje bivše supruge, moga drugog Ja, više nisu nejasne kao onda kada sam je vidio prvi puta, već je lice lijepo kao u anđela, da ga slikar ne bi mogao ljupkije naslikati. Istovremeno je njeno lice tako zračilo da mi je izgledalo kako je njena čitava glava obavijena nekim svjetlom.

"Kako si neopisivo lijepa", otelo mi se u čuđenju i iznenađenju.

"I ti isto tako", odvrati ona. "Pogledaj se u ogledalo na zidu!"

Pogledao sam se i nisam vjerovao svojim očima. Što se to dogodilo? Pa tako sam izgledao u svojim mladim danima kad sam kao mladi oficir garde služio vojsku. Samo sam sada u ogledalu, izgledao puno privlačnije nego onda jer je i mene okruživalo svjetlo kao neka vrsta povratnog zračenja moje slike.

S nevjericom sam gledao u ogledalo. Tada se umiješao brat Xerx:

"Sigurno nisi u stanju sve ovo razumjeti. Mogao bih ti objasniti ali tvoj drugi Ja to može još puno bolje. Ostavit ću vas jedno vrijeme nasamo." Napustio je prostoriju i ostao sam sam s mojom prijašnjom suprugom, s mojim drugim Ja.

O čemu smo razgovarali? Ne sjećam se da smo izmijenili mnogo riječi. Izgledalo je kao da se među nama odvija jedna bezglasna igra pitanja i odgovora. Razgovarajući tako ipak sam saznao slijedeće: moja se prijašnja supruga, moj drugi Ja nalazila pred završetkom svoga razvoja koji se odvijao na planeti Zemlji, dakle bio je vezan za ovaj sunčev sustav. Nju su čekali novi veliki zadaci, o kojima ni jedan od neposvećenih ne može imati nikakvu predodžbu, zadaci kozmičke naravi gdje posvećeni i savršeni (savršeni u odnosu na svoj životni put u području zemaljskog) ulaze u blaženstvo Gospodinovo kao sluge koje nikada ne mogu biti nevjerni, koji ne žele ništa drugo nego služiti u skromnosti i potpunom potčinjavanju Volji Božjoj, odnosno u "jedinstvu s Bogom" ili "ponovnom rođenju". Moj drugi Ja je, dakle, mogao kao "ponovno rođen" ući u najveće blaženstvo, ali se ona toga odrekla i izjavila da je spremna čekati sve dok i ja ne napredujem isto toliko što neće više dugo trajati. Odbijao sam to. Molio sam i zaklinjao moj drugi Ja da se ne zadržava zbog mene. Ali moja bivša supruga je odmahnula glavom i rekla-ovoga puta kristalno jasnim glasom-slijedeće:

"Ne! Neću te ostaviti. Ja sam ti, a ti si ja! Nas dvoje smo jedna cjelina. Čekat ću. Ništa time neću izgubiti i savršeno sam sretna. Ovdje me više i onako ne čekaju nikakva iskušenja. Ja ću ovaj svoj život, iako sam već "ponovno rođena", nataviti toliko dugo dok ti ne završiš svoj. Majstor Z ti je rekao kakva te zadaća još čeka. Prvo nju izvši, a tada će i tebi biti omogućeno da brzo postigneš "ponovno rođenje". Tada ćemo biti ujedinjeni i napustit ćemo zauvijek ovo polje djelovanja kako bismo prihvatili veće zadatke koji nas čekaju ali koje ćemo tada obavljati zajedno-kao jedna cjelina u djelovanju. To će tek biti blaženstvo u obliku jedne "duhovne cjeline" kakvo mi sada nismo u stanju ni zamisliti".

Na to nisam mogao ništa odgovoriti. Bio sam suviše uzbuđen.

PRIOPĆENJA PUSTINJAKA

nepoznat autor