Lubenice, Otok Cres, ledjima okrenuti: Ljubica, Mija, Ivor, Tanja, Ivica. Okrenuti kameri: Borivoj, Marijan Vejvoda, tumac i vodic, i sjede Željko i Dijana Fučak
Foto: Mojca Vilar


Od petka, 13.10.2006. kad smo se zaputili u Beli, do nedjelje 15.10.2006. raspolozena ekipa pustolova i istrazivaca, ljubitelja prirode i drevnih mudrosti GOZD-2006, uspjesno je odradila pripremu terena za dolazak vece skupine volontera iz Slovenije u Eko-centar Caput Insulae, obilazak Tramuntane i posjet mjestu Beli.

Od 9 eko staza, obisli smo 6 u potpunosti ili djelomicno, i dva labirinta: Vesnin i Ladin. Jos i tad
toplo more 20 stupnjeva i Sunce koje je przilo, nije se moglo propustiti u Belom. U Orlecu docekala nas je orkanska bura sa valovima visokim do 3 metra. Tik do obale, podalje od stijena i blize obali tako da nas more nebi odvuklo, kupali smo se i zabavljali na plazi. Vrijedni toga dana bili su jedino Zeljko Fucak i njegov sin Jakov, cistili su plazu od krupnog otpada i slagali pod stijenu kamo se ona pali. Iznad nas kruzili su supovi u paru, a od tog mjesta, te plaze, zapocinje Zasticena zona "Orintoloskog rezervoata" sa supovima...

Raspolozenu Miju, Ljubicu, Mojcu i Borisa, nase drage goste iz Ljubljane, i Ivora, svako jutro budila je dernjava magarice Pepine i Pepica iz Eko-centra, uz sam pansion Tramuntane kamo su oni odsijeli i nocivali.

To jutro krenuo sam se sa plaze u Belom gdje sam spavao, na samoj obali mora uz jednu ribarsku kucicu na lezaljci u vreci za spavanje. Tanja se ispruzila po plasticnoj barci tako da su joj samo prsti ruku virili iz vrece, ja nisam je budio i zaputio se prema pansionu. U obliznjem kampu Marijan i Ivica spavali su u satoru, a Zeljko sa Dijanom i sinom Filipom u autu. Prethodno vece ugodno smo caskali uz pecene kestene i frigane incune u kuci ribara i boema Perikla, Zeljka i njegove kceri Kristine.

Kod pansiona sreo se s Ljubicom koja je krenula u setnju prema Belom. Prisjetio sam se tad Anastazije, dan ranije veselo je skakutala izasavsi iz auta nakon poduzeg boravka u sumi Tramuntana, zaputivsi se cak do Porozina sama, na drugi kraj otoka...

Sa Borisom krenuo sam do Belog, pokazao znacajnije objekte i vratili se natrag. Nakon dorucka posli smo prema Orlecu, a potom u Lubenice. S nama je bio i nas prijatelj, arhitekta dr.sc.prof. Marijan Vejvoda koji je direktno vezan i radi na projektu Ekopark Pernat, tako smo imali vodica i tumaca iz prve ruke, koji nas proveo kroz mjesto Lubenice. Nakon zadrzavanja od cirka 2 sata, produzili smo ka Porozinama i hvatali trajekt za preko. Ovdje s ove strane otoka nije bilo bure, put do Opatije i Rijeke tekao je u ugodnom caskanju s Ivorom i njegovim dosjetkama.

Mnogi traze sebe i ne nalaze se putujuci svijetom, a nama tu na domak Rijeke leze neistrazena podrucja i pruza se mogucnost za mnogostruka izrazavanja od pjesnickog, preko likovnog, muzickog i drugog... Na nama je za ciniti, - potreba je samo "uciniti prvi korak" i krenuti u nepoznato. Nekima za tako sto treba hrabrosti i volje. Ovoj ekipi falilo je samo vremena, sve ostalo mi smo posjedovali.

Borivoj Bukva



Preuzeto iz propagandnog materijala: "LUBENICE"
-------------------------------------------------

Podrijetlo imena Lubenice je dvojako. Rimski naziv "Hibernicia" izvodi se iz latinskog pridjeva "hibernus"/zimski, dok srednjovjekovne "Ljubljenice" ili "Zubjenice" proizlaze iz legende o mladom zaljubljenom paru koji si oduzima zivot s hrida ovog mjesta.
Po nadmorskoj visini od 378 m Lubenice imaju, prema nesluzbenim izvorima, status najviseg naseljenog mjesta na hrvatskim otocima.
Postoji pretpostavka da je liburnijsko naselje bilo smjesteno na susjednom uzvisenju Vrh Sela, dok je rimsko naselje osnovano na lokaciji sadasnjeg naselja.
Pretpovijesna gradina najvjerojatnije se nalazila na danasnjoj lokaciji mjesta.
Za venecijanske vladavine (1409-1797) Lubenice su jedinstveno gradsko srediste s crkvenim sjedistem i vojnom posadom. Teritorijalno obuhvacaju prostor od rta Pernat do Ustrina, i od Orleca do Beleja, ukljucujuci i navedena mjesta. Opcinska autonomnost ukinuta im je potkraj XV. st.
Krajem XVII. st. Kuce i sakralne gradjevine pocinju se graditi izvan stoljecima utvrdjenog kasela. Brojnost domaceg puka na kraju venecijanske vladavine iznosi 105 dusa u 20 obitelji, a ponovni uspon naselje dozivljava krajem XIX. st. sa 187 stanovnika. Posljedica socijalno-gospodarskih (ne)prilika unatrag 50-tak godina je depopulacija. Danas u Lubenicama zivi manje od 20 stanovnika.
Lubenice su gospodarski oduvijek bile orijentirane na poljodelstvo, stocarstvo (ovcarstvo), i sumarstvo. U drugoj polovini XIX. st. sagradjena je skola, a pocetkom XX. st. Opcinska uprava i zupni dvor. Struju dobijaju 1969. god., a na vodovod se prikljucuju 2001. godine.
Zbog svog povijesnog znacaja i odredjenih obiljezja ruralnog graditeljstva, Lubenice su pocetkom 2005. godine predlozene za uvrstenje u UNESKO-vu listu svjetske kulturne bastine.
Poslednih godina, u ljetnom razdoblju, odrzavaju se "Lubenicke glazbene veceri". Od 1999. u Lubenicama djeluje "Centar za odrzivi razvoj Ekopark Pernat", udruga koja provodi revitalizaciju Lubenica i ruralnog podrucja poluotoka Pernat.


Centar za odrzivi razvoj - Ekopark Pernat je neprofitna, nevladina i nestranacka organizacija koja na podrucju Lubenica, odnosno poluotoka Pernata na otoku Cresu, provodi niz projekata s ciljem da integralnim pristupom promice ocuvanje autohtonog puckog graditeljstva, valorizaciju prirodnog i kulturno-povijesnog nasljedja, revitalizaciju lokalne ekonomije, primjenu obnovljivih izvora energije, zastitu okolisa, uredjenje krajolika interpretacijom okoline, te razvoja i osmisljava projekte vezane za odrzivi otocni turizam. U zamisljene aktivnosti ukljucuje se i otocno pucanstvo kako bi se stvorila sprega njegovog dugogodisnjeg iskustva i novih holistickih ideja.


Centar za odrzivi razvoj E k o p a r k P e r n a t

A. Kovacica 8, 51000 Rijeka
c.o.r.@ri.htnet.hr
www.ekoparkpernat.org
tel/fax 051/513-010



/ Napomena: Vise od stotinjak fotografija Lubenica Vi mozete vidjeti na pretrazivacima google ili yahoo, ides na: images/fotografija /


Borivoj Bukva

http://budan.blog.hr/