Magicus je kriv što ovih dana puno razmišljam o prijateljima i hvala mu. Pokušavam se sjetiti svih ljudi koje sam srela u životu i koji su, na neki način, ostavili svoj prijateljski trag u meni. Taj trag može biti u raznim vidovima, ali mora biti prijatan, lijep, upečatljiv, nešto što mi je učinilo neko dobro.
Tako se jutros, odjednom, sjetih jednog čovjeka kojeg sam srela prije više od jedanaest godina, i ništa o njemu nisam znala, ali će uvijek ostati u mom sjećanju i hvala Magicusu da me potsjetio na njega i omogućio mi da pišem o njemu. Stanovali smo tada u drugom gradu, nekoliko godina, i putovala sam svako jutro autobusom na posao. A jedno proljećno jutro, na jednoj stanici, uđe u autobus sredovječan čovjek sa punom kesom cvjetića i poče dijeliti svima redom po jedan cvjetić. Bez riječi, izvadi iz kese cvjetić i svakom ga pruži. Svi su se ljudi osmjehnuli i rekli "hvala" uzimajući cvjetić. Prije no što smo stigli do sljedeće stanice, on je već svima dao po cvjetić i onda izađe. Razmišljala sam poslije o tom čovjeku, pitala se ko je on, ali, mislila sam, nije važno ko je, važno je da ima veliko ljudsko srce i želju da svom bližnjem učini neko dobro. To je bio njegov način, jer sigurno nije imao ništa drugo da da, ali to što je davao bilo je mnogo, mnogo lijepo. Pitala sam se šta ja to dajem, šta drugi daju, ponekad nam je, čak, teško pozdraviti čovjeka u prolazu i podariti mu osmijeh a kamoli nešto više učiniti. A on, svojim cvjetićem izmamio je osmjeh na lice mnogih ljudi, i na trenutak, a možda i sasvim, prekinuo turobne misli o prošloj noći ili o onom što tek slijedi, i mnogima uljepšao dan. Bio je to čovjek koji je želio biti prijatelj svima, učiniti im nešto dobro, makar pokloniti cvjetić i izmamiti osmijeh. Divan prijatelj, bezimeni, nepoznati, o kojem, eto, ništa više ne znam, ali zar je to važno. Neko bi, možda, rekao da taj čovjek sigurno nije bio normalan, a ja kažem da je bio izuzetan, a o normalnom i nenormalnom nećemo sada raspravljati. Ponavljalo se to često, u autobusu, rano u jutro, na putu na posao... Radovala sam se čovjeku prijatelju, od koga sam dobijala cvjetić i koji mi je time uljepšavao dan...
I još jednu priču moram vam ispričati, ali je ova sasvim nova. Prije nekih mjesec dana, čuvala sam šesnaestomjesečnog unuka u parkiću pored zgrade u kojoj stanuje. U blizini vidim grupicu od pet staraca u invalidskim kolicima sa svojim njegovateljicama, razgovaraju. Bili su tihi, ali se isticala jedna starica koja se smijala i nešto pričala, mašući rukama. Moj im se unuk približio, gledajući ih radoznalo. Kad je ugledala moga unuka, s toliko se oduševljenja obratila njemu govoreći: "Vidi kako sladak dječak i pametan, najpametniji od svih, ja ti kažem..." Imala je tako širok osmijeh koji je zračio toplinom i nekom svjetlošću i davao ljepotu njenom staračkom i izboranom licu. Čitavo vrijeme je bila tako vesela, nasmijana, i govorila lijepe riječi. Pogledala sam u sva druga staračka lica ne bih li i na njima ugledala trag nekog oduševljenja, makar u krajičku usana neki mali smiješak. Ništa, ni traga osmijehu, nikakvog oduševljenja, nikakve reakcije. Bože, pitala sam se, da li su ti ljudi već mrtvi? I kakav kontrast? Ona sva sija sa svojim osmijehom, oduševljenjem životom, radošću, a oni, ništa, lice nepokretno, ledeno, samo oči još žive. A u istoj su poziciji, duboka starost u invalidskim kolicima. Pitala sam se kako da ta starica nije deprimirana starošću, bolestima, nepokretnošću, razočarenjima u bliske ljude, u život koji je tako brzo prošao, kao što su bili drugi oko nje? Na kraju je dodala, da ćemo se još sresti ako dadne Bog. I, sreli smo se u istom parkiću još par puta i uvijek, još izdaleka, vidim njen osmijeh i pokrete rukama dok priča. Kaže mi da mi unuk bude živ i zdrav, tako je sladak. Poželjela sam i ja njoj da još dugo bude živa i zdrava i rekla sam joj da je posebna starica i da mi je jako drago što sam je srela. Ne znam joj ime, sigurno ću je još sretati, ali ona nije svjesna da me je naučila nečemu kao najbolji prijatelj. Naučila me je koliko se važno radovati životu, uvijek ima razloga za oduševljenje, smješiti se svima, ako nema ljudi u blizini, onda nebu, pticama, drveću i nečemu lijepom čega možemo da se sjetimo, a uvijek ima toga. Neka niko ne kaže, lako je tebi, nemaš muku koju imam ja. Iimam ih ja i ponekad me prevari pa sva moja pažnja bude usmjerena na njih i povuče me prema dnu, ali se ne treba dati. Ponekad treba nabaciti vještački osmijeh koji će se pretvoriti u pravi i razbiti led depresije, samo odlučite. Dobra, vesela starice, ti koja se znaš diviti životu i nisi se umorila, i ne slutiš da si mi postala prijateljica koja me je naučila važnoj stvari u životu, ako ne najvažnijoj, hvala ti. Bilo je zadovoljstvo naći se u tvojoj blizini...
A da spomenem i životinje. I životinje mogu da nas nauče mnogim stvarima. Prije rata, dok su moja djeca bila mala, moj muž je kupio psa, velikog crnog šnaucera, još dok je bio beba. I takav, kao beba već je bio velik i vrlo nestašan. Muž ga je kupio radi djece, da ne budu sama kada smo mi na poslu a oni se vrete iz škole. Djeca su ga voljela, ali im je bilo teško vladati njim, kad uđe u kuhinju, niko ga otuda ne može izvući, kada nešto hoće da uzme sa stola, niko mu ne može zabraniti. Ponekad je znao da nas prijateljski, zubima uhvati za ruku, ali nije znao da to nas boli. Slušao je samo gazdu, mog muža, i bojao ga se, jer je dobio par puta batine. Ja se požalila jednom prilikom jednom prijatelju, koji je isto tako imao veliku crnu šnaucerku, kako ne mogu da vladam našim šnaucerom, očekujući neki dobar savjet iz prve ruke, od čovjeka koji ima iskustvo kako "vaspitati" psa. Kaže on meni, da uzmem neku šibu ili neku gumu i da ga u tom momentu, kad nešto uradi što ne treba, dobro udarim, da osjeti. Kaže, pas mora da osjeti ko je gazda i da te se boji. Tako ja poslužam. Jedno jutro kada sam bila sama sa djecom, odjednom mlađa kćerka dolazi iz sobe plačući, kaže ujeo je cuko, ma kako nježno on nju uhvatio za ručicu, to je nju boljelo A ja, ne razmišljajući, zgrabim onu plastičnu cijev kojom ga je moj muž par puta udario u cilju "vaspitanja" i njom ga opalim po leđima. U istom momentu on skoči i mene sa dva svoja zuba "gricne" za ruku, ja u šoku, pa još jednom zamahnem prema njemu i još jedan skok i on mene za stomak, ponovo dohvati sa dva zuba. U tom trenu se ja otrijeznim, bacim cijev, gleda on u mene, gledam ja u njega, on se čudi a ja mislim kako sam bila glupa. Kažem ja njemu da mi oprosti, stvarno nisam htjela, poslušala sam glup savjet. Bilo mi je žao sto sam ga udarila i zaslužila sam ta dva mala ožiljka od jednog zuba, koja su mi ostala. Koliko je bio jak, mogao je da mi odgrize ruku, a ne samo da me dohvati sa dva zuba, stvarno sam se ponijela glupo. Vidio se trag zuba na mojoj koži, ali je nije prosjekao do kraja. Batina se životinja boji i zna ko je jači, ali to nije pravi način dresiranja psa, a ni vaspitanja čovjeka. Mislim da je moj Rambo, tako smo ga zvali, mene dobro razumio i oprostio mi, i drago mi je što mi je dao lekciju na taj nježni način, da je bio neki drugi pas, ne bi prošla tako jeftino. Naš Rambo se tri puta udaljio od kuće i drugi ljudi su ga odvodili, jednom jako daleko i tražili smo ga preko radio-oglasa i tako ga vratili. Kada smo pred rat pobjegli glavom bez obzira, ostao je naš Rambo sa momkom kojem smo povjerili naš stan. Kako se rat sve više razbuktavao, tom mladiću se bilo teško brinuti o samom sebi i naći hranu za sebe, te je pustio Ramba da slobodno ode. Gdje je završio naš Rambo u vihorima ratnih strahota, samo Bog zna, a jedno je sigurno, da mu nije bilo lako, kao ni bilo kome u tom paklu. Nama je ostao u lijepom sjećanju, a meni je bilo jako žao što sam ga udarila, a s druge strane mi je dao jednu dobru, prijateljsku lekciju.
bglavac
irida
edin.kecanovic
