Bila je kasna večer kad se Boris odjavio s portala Magicus. Upravo je objavio Nagradni natječaj za najbolju priču na zadanu sliku, točno predviđajući reakcije ljudi na tu, samo na izgled, prividno depresivnu sliku. Udobno zavaljen u kauču, podigao je noge na mali tabure, osjećajući lagni umor i vrtoglavicu i dok je grickao omiljene kekse, razmišljao je o tome, ne zapravo... točno je znao tko će se sve javiti na njegov natječaj. Sve redom članice koje vole pričati priče i pjesme. Nasmiješio se u sebi, pitajući se, što li je to, što uistinu vuče ljude da se natječu, da li u pozadini stoji stvarna želja da se dođe do njegove slike ili tek želja da jedna drugoj dokažu koja je najbolja i najmaštovitija. Nemaju one pojma da njega samo zanima koja će biti u stanju dotaknuti njegovo viđenje te slike, i čija će se duša najviše približiti viziji njegove vlastite duše.

Sutra kreće na put u Ljubljanu na koji nije bio spreman, znao je to po nemiru koji ga je već danima pratio. Slika koju je inspirativno naslikao i koju je sutra morao predati profesoru ( naravno na istu zadanu sliku koju je objavio na portalu) nije zadovoljavala niti jedan njegov kriterij jer bio je zapravo već dugo bez prave inspiracije. Najradije bi je bio poderao, ali nije se mogao na Akademiji pojaviti praznih ruku i tako je u njegovoj slikarskoj mapi čamila nekakva jadna sličica, nalik ni na što.

Upravo zato poslužio se mali lovom na slikarsku inspiraciju spustivši na portal Magicus sliku s vodom i stepenicama, hm, nadao se,  možda jedna od njih i uspije u tome i aktivira ono nešto, što njegovim osjetilima trenutno izmiče.

U sobi je bio toplo, još je čuo kako u peći pucketa vatrica, s tv-a su dolazili zvuci božićnih pjesama i dok je s ulice do njega dopirala jeka nečijih udaljenih koraka, on je čvrsto zaspao....a kad se probudio...

...oko njega bila ja tama.

Osvrnuo se oko sebe, tražeći uporište u poznatom okolišu, dnevnom boravku, kauču, stoliću, Tv-u, kompjuteru,....ničega nije bilo, kao da je sve nestalo. Ustao je i počeo hodati tim mračnim ništavilom, ne osjećajući težinu vlastitog tijela.

A onda je ugledao neko svjetlo u tom dubokom mraku. Krenuvši prema njemu, pred njim se iznenada i neočekivano otkrio čudesan i bajkovit svijet koji je sa svih strana okružio njegovo biće.

Vanzemaljski bio je to svijet, jer.... nebo je bilo naranđasto, planine ljubičaste, stabla crvena.....i nije mu trebalo dugo da bi prepoznao svoj svijet vlastitih slika.

Hodao je njime i neka sreća i milina razlila se njime, jer znao je koliko je patnji, boli i naravno sreće bilo potrebno da bi se rodile te slike koje su se rađale baš poput vlastite djece, a tada primijeti da i neka druga bića isto tako hodaju njegovim svijetom. Nije ih bio puno, neki su oduševljno stajali i promatrali vatromet crvenih stabala, pronalazeći sami sebe u njegovim vlastitim vizijama, dok su neki sami šutke obilazili slike nastojeći prikriti nezadovoljstvo ali zapravo i ne trudeći se da shvate i razumiju ono što je stajalo ispred njih. Ti se nisu dugo zadržavali, bili su poput prolaznika na nekoj lokalnoj stanici, tek usputni prolaznici na njegovoj stazi života.

Znao je Boris da je put umjetnika, samotan i pust i da prave znalce umjetnosti moraš s fenjerom u ruci tražiti i zato, bio je zadovoljna i s onim malim ali probranim društvancem koje ga je trenutno u životu okruživalo.

Tada je kroz tišinu do njega počeo prodirati zvuk valova koji se razbijaju o obalu, krenuo je prema tom nevidljivom šumu. Što mu je više prilazio šum je bivao sve jači a kad je „to“ ugledao znao je da ništa slično u životu nikada nije vidio. Nije znao kako bi je opisao, niti je znao što li uistinu vidi, i da li je to rijeka ili nešto što samo nalikuje na rijeku.

S druge strane obale promatrao ga je neki starac, nalik na čarobnjaka, duga bijela brada, plava kapuljača na glavi a na njemu dugi plašt prepun sjajnih zvjezdica. Gledali su se u oči svak sa svoje strane obale, kao s dvije strane života i dijelilo ih je samo „to“ što se tako čudesno gibalo  između njih, a onda mu se Boris obratio:

-Hej, starče, možeš li mi pomoći da se vratim kući, čini se da sam se malo izgubio.

-Nisi se nimalo izgubio, na prvom si mjestu ali čini se da se ne znaš s njim služiti. Što bi rekao, da te sad pitam što li je to što teče ispred tvojih nogu, što je to?

-Nisam baš siguran , kao neka rijeka, ali ne nalikuje baš na rijeku kakvu sam do sad viđao, jer čudno se giba, poput gustog fluida, i kao da iz nje čujem tisuću šaputavih glasova a boja joj je....da, ova tekućina ispred mene prelijeva se u žuto-zlatnoj boji. Takve nisu obične rijeke. Ovo je neka neobična, zlatna rijeka, rekao bi.

...1.dio