Ponekad odem tamo, uzmem nekoliko knjiga i sjednem u kafić koji je sastavni dio knjižare. Najradije idem sama. Tako u miru mogu čitati, u miru odlučiti što da kupim, u miru i šutnji piti moju kavu. I razgovarati s njim. Bez i jedne jedine izgovorene riječi. Gledamo se, pa malo čitamo. Ili se pravimo da čitamo. Pa se opet gledamo. Osmjehujemo se. Onda ja ponovo spustim glavu. I prepustim se toplini njegova pogleda. Puštam da me prožima njegova želja da me dotakne. Istovremeno ostajem nedodirljiva. Neostvariva. Odlazim svaki put, prije nego se usudi prići mi. Vratim knjige i odjurim dalje.
Da, on je tamo svake subote. Znam da me čeka i da mu nedostajem svaki put kada se ne pojavim. Osjetim to kad god ne odem na to mjesto. Mislim da nisam samo umislila. Vidim ga kako me traži pogledom, i kako na kraju tužan odlazi iz trgovine. Jednom davno sam se sakrila i pratila ga na putu kući. Kao neki špijun. Doznala sam gdje stanuje i kako mu je ime. Michael. Pitala sam poznanika koji radi u policiji. Večer kasnije parkirala sam nedaleko njegovih osvijetljenih prozora i promatrala ga iz tame kako se kreće u osvijetljenim prostorijama, sjeda za kompjuter, telefonira. Bio je sam. Možda me i vidio. Ne znam.
Danas sam opet otišla u našu knjižaru. On je sjedio ondje. Sam, i na istom mjestu kao i do sada. Osmjehnula sam se, mahnula mu, i sjela za drugi stol. Ta udaljenost mi je uvijek trebala. No, ovaj put je krenuo prema meni.
"Reci molim te da si ti Lucia."
"Oh, pa ti znaš govoriti! Nisam Lucia, ali ako želiš, slobodno me zovi tako. Lijepo ime..."
Onda mi je ispričao o dogovorenom susretu sa ženom s kojom se dopisuje, koju nikad nije vidio.
"Zamislio sam da si to ti... Volio bih da jesi..."
"Niti sam dogovorila ikakav susret, niti sam Lucia. Osim toga, ti i ja se znamo. I sad se odmakni tamo dalje!" pokazujem rukom prema stolici sa njegovim stvarima.
"Kad bane prava Lucia i vidi da sjediš pored mene, ništa od susreta..."
Umjesto da ode istog trena, on se još više približi i šapne mi na uho:
"Toliko sam želio pomirisati tvoju kosu... Ti znaš... Reci molim te da jesi Lucia..."
Prije nego sam uspjela bilo što izgovoriti u svoju obranu, pojavila se ona. Prava pravcata Lucia. Mlada, malo punija ženica, pravilnih crta lica, tjelesnim izgledom i stilom ni nalik meni. Kad sam ugledala kako se mota po knjižari i gleda okolo, nezainteresirana za knjige, rekoh:
"Eno je! Tvoja Lucia!"
Michael tada ustade i krenu prema njoj. Ipak je došla. Sjeli su za njegov stol. Najprije joj je ispričao da je svake subote tu i da mene poznaje upravo zato jer sam i ja ponekad tu. I da se dugo znamo. I da sam njegova dobra prijateljica. Kad se ona okrenula prema meni, kao da se uvjeri u vjerodostojnost njegove priče, ja sam se nasmijala. U znak potvrde. On me pogledao, uzdahnuo duboko i slegnuo ramenima. Nekoliko minuta još sam sjedila i buljila kroz otvorenu knjigu u mojim rukama. Onda sam krenula, zamotala se šalom, obukla jaknu i oprostila se s njima. Njoj sam pružila ruku. Michael je ustao i zagrlio me:
"Nadam se da se opet vidimo ovdje iduće godine." prošapta. 
"Da, vidimo se!" rekoh.
"Sretan ti Božić, prijatelju! Sretan Božić i tebi Lucia!"