1. dio - DOLAZAK

 

Ima tome sad već dosta godina.

Bila su to neka čudna vremena, u kojima npr. bijaše sasvim normalno da mlado, zdravo muško ode na odsluženje redovnog vojnog roka..

Jebeš ga, sve civilizacije su imale taj neki, ajmo reć, test muškosti, inicijaciju, kako vam drago.

Danas kad pravi mužjaci ovako i onako izumiru nema neke potrebe za tim.
A nema se ni vremena za takve zajebancije.
Frajeri su do guše zatrpani elektronikom, strateškim igricama, auto i porno magazinima, dionicama, politikom, biznisom, sportom kojeg do zadnje kapi pive prate iz fotelje, ženskim prigovaranjima i čime još sve nisu zatrpani. A birtije su zatrpane njima. Kom se još ide u nekakvu armiju i uostalom, čemu sve to uopće..

No ponavljam, onda su još vremena bila takva i tako ja nakon odustanka od svog prvog falkulteta krenuo u svoje, kakti čeličenje.

Al nije da sam neki militantan tip. Ma sasvim suprotno. Jer, na podsvjesnoj razini mi je dosta svih tih ratova u kojima sudjelovah u brojnim životima. Ubijanja i silovanja pun kufer.
Od zadnjeg života i 2.svj.rata u Ukrajini i danas loše spavam. Čisti bezvremenski PTSP. Dobio ordenje, a izgubio ruku i još puno, puno toga.

Kao što je vjera u ljudsku plemenitost, pravdu, ljubav i u Boga.

Hm..Sve si mislim da sad odem tražit neke povlastice. Recimo u ukrajinsku ambasadu? Tu sam ljudi, Vaš heroj je uskrsnuo.

Ma dobro, za deportaciju u Vrapče uvijek ima vremena..

No da se vratim u bližu prošlost.

Vojska ko vojska, šta da se priča. Znaju se vojničke dužnosti.
Između ostalog, da čuvaš stražu da slučajno logika ne bi ušla u krug vojarne.
Da spavaš zajedno s 30-tak znojnih nerasta od kojih pola hrče, a druga polovica psuje zbog ove prve.
A ono što ujedinjuje obje polovice je lagani smrad nogu. Jer tople vode baš i nije bilo osim na jednom centralnom mjestu jednom tjedno.
Pa laka ti noć domobrane Švejk..

Kenjaš naravno na čučavcima i čistiš iste za drugima kad je na tebi red.
Sad kad ih već spominjem, WC-i ili ti ga klonje su inače u vojsci dosta popularna i ekskluzivna mjesta. Za koje se traži karta više.
Jer kad nakon cjelodnevno besmislene obuke čezneš za kakvom-takvom utjehom uobličenom u fino, meko i podatno žensko tijelo, ono što ti siročiću preostaje je da se pouzdaš u svoju maštu.

Pa onda na WC-u natežeš majmuna do besvjesti. Vrijeme ograničeno jer naravno, čeka se red jel...

Objektivno, nije to sad bilo ne znam šta.

Za stariju škvadru koja je služila JNA 18.mj. po nekim balkanskim vukojebinama, ovo naše im dođe ko neki maturalac.
Za nas tada bi pičkice bili oni kasniji metroseksualčići koji dug domovini odrađivaše noseći tacne po staračkim domovima i vrtićima. Za njih pak ovi danas koji ne moraju ni to.
Tak da, sve je to relativno jel.

Za urbanog fićfirića i jebivjetra iz centra grada kao što sam ja, bilo je ovo sasvim dovoljno iskustvo. Taman mi se potrefila životna faza u kojoj mi je trebala lagana šok terapijica i progresivni pomak s mamine sise.

Ma, kad sve zbrojim, iskustvo do jaja. I nije mi žao tih 10 mjeseci života.

Bilo kako bilo..

Nakon hladnih vjetrova Podravine koji ti šibaju kroz kosti i lijepog dalmatinskog gradića kojeg sam, uzgred rečeno, jedino razgledavao u noćnim bjegovima preko ograde, slijedila je završna obuka od cca 5 mjeseci.

Dodijeljeni su mi Ribjuni. Garda del Presidente. Ideš miki.

U prilog mi je išla i činjenica da sam na pomenutom otočju već boravio (par godina prije) 10-tak dana na nekoj praksi i poznavao ga ko svoj džep.

I tako, sudbina se malo poigrala samnom i ja opet krenuh na rajski otok...

Osjećah se otprilike kao stari dobri Kolumbo pri svom drugom dolasku među Američane.

Doduše, malo mi je splasnuo entuzijazam kad nas je umjesto polugolih i čeznutljivih indijanki u luci dočekalo svega par njemačkih penzionerki u kratkim hlačicama i de mode sandalama (bijaše početak turističke sezone).
Još k tome onak poprilično nezainteresiranih za junge kroatische soldaten.

No sve pa i taj doček je za ljude, a i vojnike..

E al tamo smo već bili gospoda vojnici.Veća plaća, bolji smještaj, čista obleka, klopa kakve se ne bi posramio ni neki ZG restoran gornje srednje klase.
OK, ni tamo naravno nije bilo žena za vojničke potrebe pa su se WC-i i dalje tresli i čekao red, al nemoš brate dobit sve na tacni jel.

I tako..

S crvenim beretkama na glavi šepurismo se po tom raju.
Lagana konkurencija pravim pravcatim paunovima koji tamo već bijaše starosjedioci.

Sama vojarna je bila na jednom djelu otoka. Moja, odnosno naša baraka je bila izdvojena od ostalog kompleksa i samog zapovjedništva tako da smo u principu imali dosta slobode.

A kad mladim i nadobudnim ljudima daš slobodu oni obično rade što?

Pa pizdarije, normalno..

(nastaviće se)