Moj susjed je u mirovini. Ponekad ga susretnem na ulazu u zgradu, u liftu ili kod kontejnera za smeće.
On kontrolira da li je smeće propisno razdvojeno. Da li je papir u kontejneru za papir, da li je bio-otpad doista bio-otpad i tako to... To nije njegov zadatak.
Jednostavno hobi i razonoda. Osim toga on je i ji jutsu trener. Rado se hvali svojim crnim pojasom i nekad osvojenim medaljama. Njemu predstavlja zadovoljstvo trenirati s mladim ljudima iz razonode. On je uvijek nasmijan. Pomalo je i nacvrckan, ali to malo tko primjeti. Rado odlazi i u svoju podrumsku ostavicu gdje sakriva boce sa nekim napitkom, ne znam kojim... Kad nema nikoga, on potegne gutljaj-dva i nastavi dalje obavljati svoje poslove. Neki dan sam ga susrela ispred zgrade dok je pomagao novom susjedu u vrlo profesionalnom otklanjanju snijega s puta, onako kako samo on to zna. Zapravo, on je pokazivao kako se to radi. Neki ljudi ne znaju rukovati sa nekim alatima. Dobro je da postoje oni koji im mogu objasniti, pokazati. Pogotovo kad se radi o ovako ozbiljnim i bitnim stvarima...
Ustvari, sad vidim da sam pišući nabrojala nekoliko sitnica koje nisu tema ove priče. Tema je skupljanje briga... I pita on mene jednom, kako je na poslu i kako izlazim na kraj s terminima i obavezama. Onako reda radi... Prije nego sam uspjela odgovoriti, on reče:
"Ja nemam nimalo slobodnog vremena, zadnih jedanest godina otkako sam u mirovini... Svaki dan me zovu ljudi i pričaju mi o svojim brigama... Njima darujem moje slobodno vrijeme..."
"Onda Vi skupljate brige..." konstatiram.
"Da, upravo tako. Imate li i Vi nekih briga..."
"Nemam."
Smijemo se još nekim njegovim trenutno nastalim vicevima koje nisam zapamtila.
Ali sam upamtila što mi se sjetio kazati tek kad smo se pozdravili i kad sam odmakla desetak koraka dalje...
Vikao je za mnom: "Ako ikad ikada budete imali ikakvih briga, slobodno mi se obratite... Ja
ću Vas onda zagrliti i tješiti..."