Na delti snova,
tamo gdje želje razbijaju tišinu
neka zalutala barka
spusti jedra na pješćanom žalu vjerovanja
Ruke mjesećine raspletoše kose
anđeoskog sjaja........
Neptun napušten i sam
osluškuje pjev sirena

Kao Babilon su bila moja sjećanja, izrešetana košmarom ljepota prošlih i nemogućnosti spoznaje budućih dana. Kao Babilon bez izlaza su bili moj snovi, vrtlog pomućenih stanja, tunel na čijem izlazu je stajalo zamućeno ogledalo, u kojem prepoznah trag tvog postojanja u meni.....

Beskrajno more želja,
pućina bez tragova spasenja
smješeći se
jedna velika riba
izroni u moj san
doplovih na delfinu spasenja
u deltu
u zagrljaj velike rijeke i
mora.
U Neptunovom hramu
Salicia dotaknu gitaru
i prosu plimu sreće.

I zbog naših davnih istina, ja odgonetnuh u sebi tajnu, koju sam nosila kao spomen na davna vremena. Odgonetnuh nerješivu jednadžbu naše dvojnosti i vječni znak pitanja na usnama. Ljubav je bila zatvorena u labirintu prošlih godina, bez propusnice, izgubljena u kaosu života.

Osluškujemo, zvukovi nebeske gitare pjevaju ljubav. More i rijeka se grle ljepotom našeg sna.

Dva goluba poletješe u nebo
krila punih starih i novih snova
a na pjesku
u obliku dva spojena kruga
ostade trag
našeg sjedinjenja........