U davno,davno vrijeme,dok su duše još sjedile oko toplog ognjišta Ljubavi,u prelijepoj zemlji izvan prostora i vremena,slušale su one,,zagrljene,beskrajne i duge priče o tome,gdje bi mogle odletjeti,gdje darovati tu toplinu beskraja Vječne Ljubavi, koja  ih je stvorila...Svaka duša je imala svoj kutić svemira,i svaka je sanjala o svom novom budućem letu,jer, svuda je trebalo unijeti nježan i snažan osjećaj žive duše...Da,zaboravih,ta Zemlja,gdje duše živjehu,bila je zemlja leptira, a Njihov Kralj, Sedef-leptir, bio je Kralj Ljubavi i Kralj svih duša koje su postojale...Zemlja se prelijevala u kristalnim odsjajima duginih boja,a predivne livade, mirisale su mirisima najljepšeg cvijeća kojeg možemo zamisliti..

Netko bi rekao:"Pa kako onda poželjeti odletjeti od tamo,u beskrajne širine svemira, u nepoznate sfere,iz prekrasne dimenzije svjetla,u sferu sjena?"

Duše -leptiri,s najvećom čežnjom su baš to željele učiniti..Uletjeti u sjene bezdušja, i prekriti sobom sve zakutke tame...Ova divna zemlja Sedef-Kralja,služila im je kao predivno mjesto za odmor..I susret sa Onim koji će ih poljubiti prije novog puta,i zagrliti ih svojim Nježnim rukama...

No,ovaj puta,Kralj ih je sve okupio,i posjeo oko sebe..

"Milene moje,postoji u svemiru jedna predivna planeta,na kojoj za sada samo žive vile..One su čuvale prirodu, dok  ja ne odlučim stvoriti prvo biće, kojem ćete vi,leptirice moje,udahnuti dušu...Savršeno biće,meni nalik,a sa vašom čežnjom za još savršenijom ljubavlju..Bića će se rađati,vi ćete u njima živjeti, sa sjećanjem na mene..a kad dođe vrijeme,svi ćemo se vinuti u konačni posljednji let,kad će sve duše svemira postati JEDNA jedina duša...Ali zapamtite,vi ZNATE letjeti,i tko god vas uvjeravao drugačije, ne slušajte ga..Imat ćete teško i pomalo čudno tijelo,ali..kad vas san ponese,uvijek ćete iz toga tijela moći dolaziti k meni...

I tako,leptirice odletješe na taj čudesni plavi planet, čuvajući u sebi sjećanja na zemlju iznad duge...No,kako je  vrijeme prolazilo,tijela su sve više krala sjećanja,i duše leptirice su zaboravile tko su, odakle su, čak i..da znaju letjeti...Samo poneka je,po cijenu vlastite osamljenosti,željela sačuvati i ne zaboraviti predivne spoznaje koje je dobila od Sedef-Kralja...

A Sedef-Kralj je sve to posmatrao,i shvatio da svojim leptiricama treba pomoći..Ali kako,a da se ne miješa u njihovu vlastitu volju,koju im je poklonio kao najdragocjenije blago?

I pozove iz vilinskog svijeta malenu vilu-đurđicu...Činila mu se najmanja,i najneupadljivija,zapravo,nije na prvi pogled ni djelovala kao vila..Baš kao đurđic-cvjetić...Među zelenim lišćem, jedva da mu vidiš bijelu glavicu..

I reče tada Kralj Đurđici: "Malena,tebi vjerujem..Ti ćeš mi pomoći,da oslobodim svoje duše leptirice iz okova zaborava..Ja ću se roditi kao maleno dijete,i samo ti ćeš znati da sam to Ja..Ići ćeš od jednog čovjeka do drugog,i tražiti od njih da ti pokažu leptire svoje duše..Svakog leptira primi u svoje srce,i onda ih dovedi k Meni...Ništa više ne tražim..Samo da se sjete da Jan postojim..Tada će znati i da mogu letjeti..A kad polete..Ja ću biti slobodan..Ovako..bit ću u ovom tijelu,smrtnom,i sklonom boli, dok i zadnja leptirica ne poleti..."

I tako,Đurđica krenu na svoj put..Nadala se,da će vrlo brzo,njeno srce biti prepuno leptirica, koje će odletjeti svom Kralju,no...Tek nekoliko ljudi je pristalo da joj pokaže svoje duše-leptire..Neki su joj pred nosom zalupili vrata,neki joj se smijali,jer,sve su to bile bajke za malu djecu..Neki, prepuni sebe i svoje lažne božanstvenosti,čak su joj rekli da je zalutala, a neki je čak proglasili služavkom tamne čarobni ce (koja je zapravo bila velika Majka,ljubav Kralja Sedef-Leptira)..Poslao ju je na zemlju,da čuva sav vilinski svijet,i drži ga u svome krilu,dok konačni let slobode ne dotakne prostranstva neba...

Vila Đurđica je bila vrlo tužna..Sjela je kraj maloga djeteta Sedef-Kralja,pružila mu te nježne leptiriće,jer, Kralj je, kao i ona plakao..Bio je gladan ljubavi,koju  je tako radosno razdijelio, no, nitko ga se nije sjetio i vratio mu bar mrvu te ljubavi...

No,kad su leptirići počeli letjeti,dječačić je širom otvorio oči...Jer...u tuzi je i on zaboravio tko je...Bezdušje svijeta nagruzlo je zaboravom i njegovo malo tijelo..

Kad je otvorio oči,počeo se smijati, i gugutati, tako slatko i dugo,da je Njegov smijeh sve leptire iz bića u kojima su bili zarobljeni,potjerao van..

Smijala se i Đurđica...Suze radosnice su joj kvasile obraze,i dok se nebo pripremalo da dočeka rojeve duša,Kralj se ponovo pretvorio u Sedef-Leptira...Zagrlio je Veliku majku,i svom preostalom svijetu,koji nije znao letjeti,poklonio krila...

Bilo je veličanstveno gledati taj let...I osjećati miris najljepšeg cvijeća na livadama, koje duše više nikad neće napuštati...