Odlučila sam da potok nestane, a kad on bude nestao nestat će i vrbe. Učinila sam da sunce tog ljeta peče kao nikad do tada, ljudi su govorili da ne pamte takvu drastičnu promjenu klime. Sve se sparušilo i osušilo i potoka je svakim danom bilo sve manje i manje…..i manje…..dok nije skroz ispario i nestao put neba. A vrba? A gdje će vrba bez vode, nije ona bor pa da može izdržati velike suše. Da li zbog nedostatka ljubljene osobe ili zbog nestašice vode, odmah je počela kopnjeti i samo se srušila od jada. Upravo tada naišao je jedan drvosječa i kad je ugledao srušeno stablo, rascijepao ga je, usitnio, i odnio kući za ogrijev.

Veselo sam mijauknula……mijauuuuu…..ali…..sreća mi je kratko trajala, zato jer još uvijek nisam shvaćala da sam i po drugi put prekršila vještičji kodeks.

Čim je drvosječa s prvim snijegom bacio vrbu u peć i ona je baš poput kapljica vode iz potoka završila u nebo i tu su se tek uistinu sjedinili potok i vrba. On je bio u početku bijeli oblak a kad je pristigla vrba, malo je potamnio jer su se po drugi put izmiješale njihove duše. A ja sam opet, razumjevši jezik prirode shvatila da su oni opet zajedno i da ih ne mogu razdvojiti. Kako je zima jačala, njihov oblak je potamnio i otežao ali ne od nesreće već od sreće, njihov oblak bio je pun njihove ljubavne sreće, a to su bile male bijele kristalne pahuljice koje su samo čekale roditeljski znak da se spuste dolje.

Eto, i tako sam ja, moćna vještica, oblikom crna mačka, utirala put po bijelom snijegu dok su meke ljubavne pahuljice padale svud oko mene, osjećala sam se skroz nemoćna, bijedna i jadna.

Kad li se ispred mene iznenada otvore vrata druge dimenzije. Zamislite to ovako, kao kad neko raspara tkaninu u zraku, pa čujete onaj reski zvuk kidanja i cijepanja….ziiiiipppppp……. e tako se rasparao zrak ispred mene, baš poput tkanine i ja bijah poput vakuuma uvučena unutra. Isti trena vrata se za mnom zatvoriše, od mene ostade tek trag u snijegu koji nije vodio nigdje.

Aha, odmah sam znala da ću imati problema, jer ispred mene u tom svijetu druge dimenzije, nije bilo ničega nego neki zrakoprazni prostor, jedan veliki okrugli stol koji je lebdio opirući se zakonima gravitacije, a oko njega sve same ugledne vještice. A ja u tijelu mačke, podvijenog repa i obješenih brkova.

Prišla mi je moja duhovna učiteljica i rekla:

-Sad me slušaj dobro. Pod broj jedan, izaći ćeš iz tijela mačka jer se s njim previše koristiš a to nije dobro za tvoju psihu, počela si misliti ko mačka, veljača je u tvom tijelu, zar si zaboravila da si žena i to ne obična već vještica. Tko je vidio zaljubiti se u bezjaka. Mi ne volimo takva niža bića.

Na ove riječi i ja sam imala nešto za reći:

-Bezjaka? Otkud taj izraz? Nećete mi valjda sad poslati kakvog Potterića , trebam li se u njega zaljubiti? On nije bezjak već čarobnjak.

-Ma što si nam duhovita, a vidiš nama baš i nije do smijeha. Želimo da znaš da drugi put nećemo tolerirati tvoje budalaštine.

-Ja sam se samo zaljubila a vi takoL

-Svoju snagu, znanje i moć ne možeš rasipati na ljude i to obične. Ono što ti ne znaš a mi znamo je to, da ti s tim čovjekom nikada ne bi bila sretna, dosadio bi ti za desetak dana, a on bi ostao nesretan cijeli život. Njegova ljubav je ona djevojka i nisi se trebala miješati. Ali trebaš znati da će i tebi doći jednog dana ljubav, samo se trebaš malo strpjeti i čekati.

- Koliko dugo? – upitam ja, sad već s radošću i nadom u srcu.

-Jedno petstotinjak godina.

-Mooolimmmmm?

-Nas vještice ljube vješci, čarobnjaci, magi….hm….nešto slično kao što smo i mi same, ali što se tiče godina……što li jednoj vještice znače godine i vrijeme…..ništa…apsolutno ništa.

I dok sam još bila sva zaprepaštena i začuđena, duhovna me učiteljica zgrabila za moj mačji rep, otvorila vrata dimenzije…..ziiiiipppppp…..i nogom u tur izbacila me na bjelinu snijega u ljudsku dimenziju postojanja. Istu sekundu ispala sam iz mačjeg tijela i pretvorila se u ženu ( čitaj vješticu). Moja mačka je od šoka odskočila i pobjegla u šumu a ja sam skupila svoje vještičje dostojanstvo i krenula u svoju šumsku kućicu.

…..mijauuuuu…..kraj...