Od kako sam postala vještica počeli su mi se nizati razni problemi a jedan od prvih bio ja taj da sam se zaljubila. Jednom, dok sam šetala u mačjem tijelu šumom,( nemate pojma koji je to gušt biti u mačjem tijelu), ugledala sam Njega, oslonjenog na stablo kako se ljubi s djevojkom ( ništa naročitom) . Odmah me ofurila ljubav kao mačku u veljači pa sam si rekla, biti ćeš moj ne zvala se ja vještica, trenutačno sam se preobrazila u najljepšu ženu na svijetu i prošetala ispred njih….ništa….niti da je trepnuo očima. Zatim sam se odlučila poslužiti pameću, koristeći mudrost svih vještica svijeta, kad već momak ne pada na ljepotu….opet ….ništa, taj je vidio sam lice svoje djevojke i ništa više. E onda mi je prekipjelo pa sam odlučila upotrijebiti svoje vještičje moći. Nisam voljela poraze i nisam željela samu sebe zvati luzericom .

Ono što tada nisam znala, jer bila sam još jako mlada vještica a i još sam, da s vještičjim moćima mogu pomoći ili odmoći drugima ali ne i sebi, da se najbolje čarobira kad su drugi u pitanju a najslabije kad ti sam trebaš pomoć. Savršeno sam poznavala psihologiju svih ljudskih, šumskih i ostalih bića ali najteže mi je bilo upoznati vlastito biće. Još uvijek imam problema sa samom sobom, ali kao što je rekla moja prethodnica, dug život je preda mnom, imam vremena za učenje na pretek.

Tako sam prekršila vještičji kodeks i umjesto da poklanjam mačje živote odlučila sam ih, neću sad reći oduzeti, ali recimo…..preobraziti.

Momka sam pretvorila u potok koji teče, teče i teče, kad već neće k meni e rekla sam, nećeš ni djevojci, pa nećeš biti ničiji, nikada nećeš stati i biti ćeš u vječnom pokretu, gledati ćeš djevojke na obali, kao sirene će te dozivati ali ti se nećeš biti u stanju zaustaviti s niti jednom. Neka ti to bude prokletstvo.

A djevojku, nju sam odlučila pretvoriti u stablo, tako da se ne može nigdje maknuti. O njoj nisam baš previše razmišljala, bilo mi je samo važno da bude neko nepomično drvo i da je nitko ne voli.

Nakon cjelovečernjeg čaranja, ujutro, čim sam otvorila oči, pojurila sam vani da vidim što sam učinila, i zaista, na obližnjem brdašcu stvorio se mali potočić koji se veselo slijevao u dolinu, tekao je preko svih kamenih zapreka i njegov šum čuo se nadaleko. Ono što me najviše zbunilo bio je njegov radostan šum i klokotanje. Kako sam kao vještica bila u stanju razumjeti svačiji govor, i ljudski i prirodni,  shvatila sam da je On u veselom razgovoru s nekim i da uopće nije žalostan zbog nesreće koja ga je zadesila. Ušla sam u mačje tijelo, žalosno mijauknula i nečujna koraka pojurila prema njemu….mijauuuuu…… imala sam što i vidjeti.

Uz potok je rasla vrba, žalosna vrba, samo što je ova žalosna vrba bila vesela. Djevojka je postala stablo, vrba, i to ono o kojem ja nisam baš previše razmišljala.

Znači tako, prekršivši vještičji zakon, taj isti me odlučio kazniti tako, da taj ljubavni par čak i u ovakvom obliku bude zajedno, jer naravno, oni su se odmah prepoznali i nastavili s ljubovanjem tamo gdje su i stali.

Ona je spustila svoje bujne kose u potok, a on je zavlačio svoje vodene prstiće u nju, njeno korijenje crpio je snagu iz njegove vode, a on je od sreće veselo žuborio. Svako jutro ostavljao joj je bisernu nisku vodenih kapi po njenoj bujnoj kosi a ja sam mislila da ću poludjeti i sve sam razmišljala da li da upotrijebim suprotnu čarobnu formulu pa da ih za inat opet vratim u ljudske oblike ili da napravim nešto treće.

Neko vrijeme sam ih pratila sve se nadajući da će jedno drugom dosaditi ali kad sam vidjela da su počela oko potoka nicati njihova zajednička djeca, sve male vrbice duž cijelog potoka, onda sam rekla, gotovo je sad,neće vas više biti, niti jednog niti drugog.